Stan, kao to rekoh više puta, bezuspešno prodajemo već više od hodinu i po dana.
Ja ne razumem ovaj svet više uopšte. Možda to liči i na paranoju, ali ponekad mi se čini kao da su se svi urotili protiv mene i da me ometaju u tome da ga prodam.
Ne razumem ljude koji izbegavaju da kupe stan koji je za renoviranje i preurede ga prema svojoj želji i potrebi, nego se opredele za stan, koji je odmah useljiv, a u koji fovefu armiju majstora i mesdc i više dana ga detaljno preuredjuju, ruše zidove, menjaju stolariju, podove, kupatila rade iznova, menjaju cevi i sl. Nikada mi ta pojava i ta nova moda beće biti jasna. Taj stan su morali platiti skuplje od mog i platiti majstore za sav raj rad. Moj stan bi platili mnogo manje, majstori bi imali isto posla, možda čak i manje, jer je stan već zreo za renoviranje, a platili bi ih svakako isto, kao i za preuredjenje onog drugog. Znači, uštedeli bi na razlici u ceni izmedju ova dva stana. Do juče su bili traženiji ti stanovi za renoviranje, sada kad Ja prodajem i to baš takav, oni traže "sredjene" stanove u koje se ne useljavaju bez raznih majstora i majstorija. I posle kažu, paranoja!
Možda i jeste, ali ne u mom slučaju.
Drugo, običaj je kad je neko neodlučan i mnogo razgleda i razmišlja oko kupovine bilo čega, neke najbanalnije stvari, da se kaže "Aman! Pa šta toliko razgleda i razmišlja kao da kupuje kuću?!" Jer, kuća se, zaboga, kupuje jefnom za ceo život.
Koja pogrešna konstatacija i koje pogrešno učenje!
Kad bolje razmislim, mnogi od ovih razgledača već imsju nrki smeštaj, stan ili kuću. Iz raznoraznih razloga sada su u dituaciji da treba da kupe sebi novi stan, novu kuću, obezbede novi životni prostor, tačnije. I eto, i onda, kada su postojeċi obezbedjivali, mislili su i bilo je "za ceo život", pa eto, život ih je demantovao. I sada opet govore i ponašaju se isto. I nikada neće naučiti neke stvari, očito, pa da prožive i tri života u istom cugu.
Nije baš prijatno ni lako pakovati se, seliti se, raspakivati se, ali ... ima i u svemu tome neke draži i lepote, zavisi kako gledamo na celu stvar. Sko prihvatamo selidbu kao neki uspeh, neko dobro rešenje situacije u kojoj smo se našli i iz koje tom selidbom izlazimo, svakako je za radovanje naša selidba i kupovina novog stana ili kuće.
A razloga je bezbroj za to.
Venčanje. Proširenje porodice, rodjenjem novog člana, prvog ili petog, svejedno. Spajanje dva domaćinstva u jedno, sa roditeljima, sa braćom, sestrama, sa nekim partnerima, radi jeftinije gradnje. Smanjenje porodice, zbog želje za osamostaljenjem ili nekih nemilih razloga, odlaska nekog člana na onaj svet ili zbog razvoda. Zbog oreseljenja u drugi grad, drugu državu. Zbog nepredvidjenih prirodnih katastrofa, zemljotresa, poplava, požara, eksplozija, urbanističkih planova i raseljavanja, pojave klizišta. Ili usled društvenih katastrofa, ratova, nuklearnih katastrofa ... Ili iz prostog razloga to želimo nešto bolje i veće ili bolje i manje, jer smo zašli u godine kada više ne bismo da toliko potrebnu životnu energiju uzaludno trošimo na spremanje stana, a nismo u prilici da plaćamo pomoć u kući. Ili zato što smo zapali u neku finansijsku krizu, pa kupoprodajom stana ili kuće izlazimo iz tog problema. Ili želimo nešto važno i krupno da sebi priuštimo u životu, pa nam je selidba rešenje za ostvarenje istog ... i ko zna kojih još sve razloga.
Pa? Možemo li kupovati stan ili kuću "za ceo život", pitam se ja?!
Možda ima i normalnih na ovom svetu, a ja želim da verujem u to da ih ima, pa se u naj naj najskorije vreme, koliko već u narednih par dana, ipak desi i to Čudo i pojavi se kupac moga stana i odmah potvrdi kupovinu i fogovorimo se da se dutra sretnemo u kancelariji dotičnog agenta na potpidivanju ugovora i krenemo u dalju realizaciju istog. Da preduhitrim, uz u obom slučaju neophodnu Božiju pkmoć, propadanje moje porodice i moje lično i "paranoju", pre nego troškovi komunalija i dr. progutaju vrednost ovog stana i od sigurnog napravimo veresiju i ja se nadjem na ulici, bez krova nad glavom, jer u ivoj mojoj državi nekom sam nepoželjna i nisam ničija briga, prepuštena sebi samoj u rešavanju svakog problema, kao u onim evropskim "Igrama bez granica", koje svojevremeno gledasmo na malim ekranima, i to u onom delu, sa raznim ometanjima i ometačima.
Ja ne razumem ovaj svet više uopšte. Možda to liči i na paranoju, ali ponekad mi se čini kao da su se svi urotili protiv mene i da me ometaju u tome da ga prodam.
Ne razumem ljude koji izbegavaju da kupe stan koji je za renoviranje i preurede ga prema svojoj želji i potrebi, nego se opredele za stan, koji je odmah useljiv, a u koji fovefu armiju majstora i mesdc i više dana ga detaljno preuredjuju, ruše zidove, menjaju stolariju, podove, kupatila rade iznova, menjaju cevi i sl. Nikada mi ta pojava i ta nova moda beće biti jasna. Taj stan su morali platiti skuplje od mog i platiti majstore za sav raj rad. Moj stan bi platili mnogo manje, majstori bi imali isto posla, možda čak i manje, jer je stan već zreo za renoviranje, a platili bi ih svakako isto, kao i za preuredjenje onog drugog. Znači, uštedeli bi na razlici u ceni izmedju ova dva stana. Do juče su bili traženiji ti stanovi za renoviranje, sada kad Ja prodajem i to baš takav, oni traže "sredjene" stanove u koje se ne useljavaju bez raznih majstora i majstorija. I posle kažu, paranoja!
Možda i jeste, ali ne u mom slučaju.
Drugo, običaj je kad je neko neodlučan i mnogo razgleda i razmišlja oko kupovine bilo čega, neke najbanalnije stvari, da se kaže "Aman! Pa šta toliko razgleda i razmišlja kao da kupuje kuću?!" Jer, kuća se, zaboga, kupuje jefnom za ceo život.
Koja pogrešna konstatacija i koje pogrešno učenje!
Kad bolje razmislim, mnogi od ovih razgledača već imsju nrki smeštaj, stan ili kuću. Iz raznoraznih razloga sada su u dituaciji da treba da kupe sebi novi stan, novu kuću, obezbede novi životni prostor, tačnije. I eto, i onda, kada su postojeċi obezbedjivali, mislili su i bilo je "za ceo život", pa eto, život ih je demantovao. I sada opet govore i ponašaju se isto. I nikada neće naučiti neke stvari, očito, pa da prožive i tri života u istom cugu.
Nije baš prijatno ni lako pakovati se, seliti se, raspakivati se, ali ... ima i u svemu tome neke draži i lepote, zavisi kako gledamo na celu stvar. Sko prihvatamo selidbu kao neki uspeh, neko dobro rešenje situacije u kojoj smo se našli i iz koje tom selidbom izlazimo, svakako je za radovanje naša selidba i kupovina novog stana ili kuće.
A razloga je bezbroj za to.
Venčanje. Proširenje porodice, rodjenjem novog člana, prvog ili petog, svejedno. Spajanje dva domaćinstva u jedno, sa roditeljima, sa braćom, sestrama, sa nekim partnerima, radi jeftinije gradnje. Smanjenje porodice, zbog želje za osamostaljenjem ili nekih nemilih razloga, odlaska nekog člana na onaj svet ili zbog razvoda. Zbog oreseljenja u drugi grad, drugu državu. Zbog nepredvidjenih prirodnih katastrofa, zemljotresa, poplava, požara, eksplozija, urbanističkih planova i raseljavanja, pojave klizišta. Ili usled društvenih katastrofa, ratova, nuklearnih katastrofa ... Ili iz prostog razloga to želimo nešto bolje i veće ili bolje i manje, jer smo zašli u godine kada više ne bismo da toliko potrebnu životnu energiju uzaludno trošimo na spremanje stana, a nismo u prilici da plaćamo pomoć u kući. Ili zato što smo zapali u neku finansijsku krizu, pa kupoprodajom stana ili kuće izlazimo iz tog problema. Ili želimo nešto važno i krupno da sebi priuštimo u životu, pa nam je selidba rešenje za ostvarenje istog ... i ko zna kojih još sve razloga.
Pa? Možemo li kupovati stan ili kuću "za ceo život", pitam se ja?!
Možda ima i normalnih na ovom svetu, a ja želim da verujem u to da ih ima, pa se u naj naj najskorije vreme, koliko već u narednih par dana, ipak desi i to Čudo i pojavi se kupac moga stana i odmah potvrdi kupovinu i fogovorimo se da se dutra sretnemo u kancelariji dotičnog agenta na potpidivanju ugovora i krenemo u dalju realizaciju istog. Da preduhitrim, uz u obom slučaju neophodnu Božiju pkmoć, propadanje moje porodice i moje lično i "paranoju", pre nego troškovi komunalija i dr. progutaju vrednost ovog stana i od sigurnog napravimo veresiju i ja se nadjem na ulici, bez krova nad glavom, jer u ivoj mojoj državi nekom sam nepoželjna i nisam ničija briga, prepuštena sebi samoj u rešavanju svakog problema, kao u onim evropskim "Igrama bez granica", koje svojevremeno gledasmo na malim ekranima, i to u onom delu, sa raznim ometanjima i ometačima.
Нема коментара:
Постави коментар