Kada smo već kod pevanja i nastupa, evo i jedne zanimljive dogodovštine.
Radila sam u turističkoj agenciji, a jedan od naših komintenata bila je i JRT. Poručili su neke karte i po iste došao je gosn. Dragiša, Savić, ako se dobro sećam prezimena, jer davno to beše, što jes', jes'. Dolazio je on i ranije ponekad po karte lično. I znam ga kao jednog prijatnog, ljubaznog, govorljivog, ali vrlo ozbiljnog, poslovnog čoveka.
Kako je toga dana bila prilična gužva, puno posla, morao je malo da sačeka da dovršim pisanje tih karata. I dok ja žurih da završim, on najednom krenu sa komplimentima na račun mog izgleda, tačnije moje haljine. Ja se zahvalih, ne podižući pogled sa karata. On nastavi da se oduševljava, čak i da se raspituje gde sam je kupila, koji je to materijal. Ja ga ošinuh jednim začudjenim pogledom, pitajući se šta bi ovom čoveku, ali i sa osmehom. Brzinom svetlosti krenuše moje misli, možda mu se baš toliko dopala haljina, da je poželeo da je kupi ženi, valjda ima ženu. Ili ljubavnici, nasmejah se u sebi. Ko bi ga znao, ti fini i ugladjeni muškarci su često i najopasniji po tom pitanju. Deluju smotano, a vode dvostruke živote.
U to se on poče prosto izvinjavati što je toliko radoznao i ljubopitljiv i krenu da pojašnjava. Gospodin Dragiša je bio oduševljen dezenom i krojem i skladom boja, crna, bež i ciklama, a i tanak vuneni štof ... sve ga je fasciniralo. Izuzetno efektan sklop, kaže, savršen bi bio za njihov ženski hor. Pitao me je da li mi ne bi smetalo da me iskopira?
Ja se slatko nasmejah i odahnuh u sebi. Glasno prokomentarisah da mi ni najmanje ne smeta, čak šta više biću počastvovana. Rekoh mu i ko je proizvodjač.
Posle nekog izvesnog vremena, videh na TV-u u vestima ili u Hronici i snimak Hora JRT-a, sa neke svečanosti, a sve članice behu odevene u haljine istovetne mojoj.
Radila sam u turističkoj agenciji, a jedan od naših komintenata bila je i JRT. Poručili su neke karte i po iste došao je gosn. Dragiša, Savić, ako se dobro sećam prezimena, jer davno to beše, što jes', jes'. Dolazio je on i ranije ponekad po karte lično. I znam ga kao jednog prijatnog, ljubaznog, govorljivog, ali vrlo ozbiljnog, poslovnog čoveka.
Kako je toga dana bila prilična gužva, puno posla, morao je malo da sačeka da dovršim pisanje tih karata. I dok ja žurih da završim, on najednom krenu sa komplimentima na račun mog izgleda, tačnije moje haljine. Ja se zahvalih, ne podižući pogled sa karata. On nastavi da se oduševljava, čak i da se raspituje gde sam je kupila, koji je to materijal. Ja ga ošinuh jednim začudjenim pogledom, pitajući se šta bi ovom čoveku, ali i sa osmehom. Brzinom svetlosti krenuše moje misli, možda mu se baš toliko dopala haljina, da je poželeo da je kupi ženi, valjda ima ženu. Ili ljubavnici, nasmejah se u sebi. Ko bi ga znao, ti fini i ugladjeni muškarci su često i najopasniji po tom pitanju. Deluju smotano, a vode dvostruke živote.
U to se on poče prosto izvinjavati što je toliko radoznao i ljubopitljiv i krenu da pojašnjava. Gospodin Dragiša je bio oduševljen dezenom i krojem i skladom boja, crna, bež i ciklama, a i tanak vuneni štof ... sve ga je fasciniralo. Izuzetno efektan sklop, kaže, savršen bi bio za njihov ženski hor. Pitao me je da li mi ne bi smetalo da me iskopira?
Ja se slatko nasmejah i odahnuh u sebi. Glasno prokomentarisah da mi ni najmanje ne smeta, čak šta više biću počastvovana. Rekoh mu i ko je proizvodjač.
Posle nekog izvesnog vremena, videh na TV-u u vestima ili u Hronici i snimak Hora JRT-a, sa neke svečanosti, a sve članice behu odevene u haljine istovetne mojoj.
Нема коментара:
Постави коментар