Radila sam u prodavnici, vredno usluživala kupce, pričala usput sa njima. Onda sam u jednom trenutku morala otiċi iz radnje nekud, da završim još neke poslove, da se malo bavim i delivery-em sa stalnim nekim kupcem.
Pošto sam i to završila, a bila već i umorna, krenuh kući. Izašla sam iz prevoza i preostalo mi je još malo pešačenja do kuće. Usput odgovorih na iznenadni poziv na mob. Neki lik je krenuo neku okolo naokolo priču i žalopojku, kako ima ... mala primanja, platu/penziju, kako teško živi, pa da li bi mu gazde, vlasnici radnje u kojoj sam radila, a bili su to beogradski pčelari, za koje sam nekoliko godina radila u prošlosti, da li bi mu dali ... U tom momentu se setih da nisam zaključala radnju i na smrt se preplaših. Krenuh brzo da se preslišavam jesam-nisam, ali nisam bila sigurna. To je značilo samo jedno, vraċanje nazad da proverim. Već sam se u toku preslišavanja okrenula na levokrug razočarano i ljuta na samu sebe zbog pomisli da treba da prevalim ponovo taj isti put, prilično dug, u oba pravca, ali ... i to je bolje nego da me neko pokrade i imam nezapamċeni trošak i probleme i izgubim poverenje kod tih ljudi. Razmišljah i odakle me zove taj lik? Da nije možda u radnji? I šta da mu odgovorim? Znam da ovi vlasnici neće izaċi u susret njegovim željama, ali ako mu to kažem, a on je kojim slučajem u radnji, može je celu isprazniti dok ja stignem. A za divno čudo, radilo se o mesu, ne o medu. I već, hitajuċi ka stanici i moleći Boga u sebi da što pre stigne prevoz, još hitrije razmišljah šta da mu odgovorim i kako da ga što duže zadržim "na žici", na vezi, dok stignem do radnje. A onda ću mu reći. I zatvoriti radnju, pa kuċi.
U tom se i probudih. Malo se sabrah, premotah ponovo san, da ga ne zaboravim i požurih do toaleta, sva oznojena, da li od sna ili od nesnosnih vruċina i " crvenog talasa", kako ga zovu meteorolozi, ne znam. Verovatno od oba. Svi prozori otvoreni i vrata ka balkonu, ali ni daška vetra ni strujanja vazduha tokom zadnjih par noći, iako je stan okrenut na sever i istok.
Ščepah moja tri sanovnika iz radnog ormarića, pregledah neke pojmove iz sna, ali ne dodjoh do nekog značajnog rezultata.
Što god da je, meni je lakše samim tim što sam onemogućila tamo nekog lika, ozbiljnijih godina, da me pokrade i nanese neopisivu štetu, makar time što sam prekinula san i probudila se. 😅
Pošto sam i to završila, a bila već i umorna, krenuh kući. Izašla sam iz prevoza i preostalo mi je još malo pešačenja do kuće. Usput odgovorih na iznenadni poziv na mob. Neki lik je krenuo neku okolo naokolo priču i žalopojku, kako ima ... mala primanja, platu/penziju, kako teško živi, pa da li bi mu gazde, vlasnici radnje u kojoj sam radila, a bili su to beogradski pčelari, za koje sam nekoliko godina radila u prošlosti, da li bi mu dali ... U tom momentu se setih da nisam zaključala radnju i na smrt se preplaših. Krenuh brzo da se preslišavam jesam-nisam, ali nisam bila sigurna. To je značilo samo jedno, vraċanje nazad da proverim. Već sam se u toku preslišavanja okrenula na levokrug razočarano i ljuta na samu sebe zbog pomisli da treba da prevalim ponovo taj isti put, prilično dug, u oba pravca, ali ... i to je bolje nego da me neko pokrade i imam nezapamċeni trošak i probleme i izgubim poverenje kod tih ljudi. Razmišljah i odakle me zove taj lik? Da nije možda u radnji? I šta da mu odgovorim? Znam da ovi vlasnici neće izaċi u susret njegovim željama, ali ako mu to kažem, a on je kojim slučajem u radnji, može je celu isprazniti dok ja stignem. A za divno čudo, radilo se o mesu, ne o medu. I već, hitajuċi ka stanici i moleći Boga u sebi da što pre stigne prevoz, još hitrije razmišljah šta da mu odgovorim i kako da ga što duže zadržim "na žici", na vezi, dok stignem do radnje. A onda ću mu reći. I zatvoriti radnju, pa kuċi.
U tom se i probudih. Malo se sabrah, premotah ponovo san, da ga ne zaboravim i požurih do toaleta, sva oznojena, da li od sna ili od nesnosnih vruċina i " crvenog talasa", kako ga zovu meteorolozi, ne znam. Verovatno od oba. Svi prozori otvoreni i vrata ka balkonu, ali ni daška vetra ni strujanja vazduha tokom zadnjih par noći, iako je stan okrenut na sever i istok.
Ščepah moja tri sanovnika iz radnog ormarića, pregledah neke pojmove iz sna, ali ne dodjoh do nekog značajnog rezultata.
Što god da je, meni je lakše samim tim što sam onemogućila tamo nekog lika, ozbiljnijih godina, da me pokrade i nanese neopisivu štetu, makar time što sam prekinula san i probudila se. 😅
Нема коментара:
Постави коментар