Bliži se Nova Godina,
a sa njom idu i neke retrospektive, sumiranja, raspremanja ... Pa kad ne mogu velike, krenuh sa malim premetačinama i natrčah na albume ... Nisam odolela, zavirih malo ...
Slike mojih pačića, od rodjenja, tj. od prvih slika pa nadalje.
Moja deca, različitog uzrasta, kućna varijanta, jaslice, škola ...
Ima još puno, ali su izvučene iz albuma mnoge (?!)
A na jednoj su sa mojim malim sestrićem Vlajom/Rajom/Gajom
(nismo mogli da se opredelimo koji je od te trojice Paja Patkovih Sestrića 😂 )
Kad rodiš decu zato što ih neizmerno želiš i uspomene su lepe. Čak ni odabir pogrešnog partnera ne može da umanji tu radost, zadovoljstvo, neku milinu, koja se razliva dušom, pri pogledu na njih.
Nije sve išlo kako valja kasnije, od puberteta, tj. od punoletstva nadalje, ali tu je uticalo mnogo faktora da se odigra sve naopako, a ne kako je valjalo i trebalo.
A i ćera je uradila sve drugačije, ne baš po svome, nego po savetu dušebrižnika i to onih najbližih, koji su trebali da je sačuvaju od pogrešaka... No, šta je tu je.
Bliži se Nova Godina i ne želim da je kvarim sećanjima na loše i naopako, iako je naopako vrlo prisutno i u sadašnjem trenutku.
No, daće Bog da mi se ostvare želje, velike i male. Pa da ispravim sve naopake stvari, koliko je to moguće.
Bar ono i onoliko, što je i koliko je u mojoj moći. Za tudje odluke i postupke posle, ne odgovaram. Svako mora da misli svojom glavom i nosi svoje breme.
A tu behu i fotke sa Msturske večeri. I moje i moje dece.
Pa moj prvi doček Nove Godine van kuće i porodice. Sa drugaricsma.
Nas pet, rešile posle maturiranja i da se "osamostalimo", u odlukama. I dogovorile smo zajednički doček Nove, ali zapravo Reprize dočeka, tj. drugo veče. Sami Doček smo u krugu porodice provele, ispoštovale roditelje. Neka od njih je predložila restoran "Crvena Zvezda" i mi smo se složile.
I bilo nam je lepo. Žensko društvo, sve pričljive, a i pevljive ... 🤗
Što se Maturske Večeri tiče,
Princess Milya na svojoj Maturskoj Večeri, u htl. Jugoslavija, gde je svojim pesmama uveličao naše Veče naš poznati pevač Aleksandar Trandafilović, koji je izrazio želju da se sa mnom fotka, preko naše prof. Birotehnike sa daktilografijom, Olgice, ako se ne varam, no prezime sam zaboravila. A bio je tu i neizbežni voditelj Minimaks ...
Neke su maturantkinje išle u Pariz, druge u Rim, po matursku haljinu, treće, opet, kod naših u to vreme poznatih kreatora, a ja originalnost nadjoh u Sariju, pa još i sa crvenom tufnom na čelu, da upotpunim dojam. 🤗
Naravno, po ugledu na ranije generacije i tadašnji trend i mi smo proslavu mature završili na Tašmajdanu, kod "Šanse"! 😂
Sećam se, sari mi je umotala jedna crnkinja. Bila je to Anne Banda, žena jednog crnca fudbalera, koji je tada igrao za "Crvenu Zvezdu". Živeli su na Konjarniku u susednoj ulici. Imali su dvoje preslatke dece, ćerku nalik majci, smedje boje kože, a dečaka zift crnog, koji je bio kopija svoga oca.
Klinci su stalno vitlali napolju, igrali se, a dečak je voleo da jurca za fudbalom, izvodi neke finte i skandira Dule Savić, Dule Savić!, aludirajuċi na to da je on Dule Savić.
Po isteku ugovora vratili su se u Zimbabve, u Harare.
Anne i ja razmenismo par pisama, koja su jako dugo putovala, iako su slata avionskom poštom ... Onda su kod njih izbili neki nemiri, morali su i da se sele, jer je njen muž imao i neki čin vojni i od tada se više nismo čule.
Hvala joj, svakako, za ovaj sari, koji smo zajednički, ali više njenom zaslugom, savršeno skockale, potpomogavši se malo i iglom i koncem, ponegde pričvrstile za postavu, da bi izdržao celu noć, razne plesove i zabavu ...