уторак, 28. новембар 2017.


U nedelju, na dan Sv. Jovana Zlatoustog, krenuh na Hodočasno putovanje: Manastir Bošnjane~Crkva Lazarica, Kruševac~Manastir Djunis~Manastir Sv. Roman
(pol.5,15...pravo vreme polaska beše nešto pre 6, jer su se neki uspavali, neki nisu imali redovnu liniju gsp do mesta polaska...dva busa čekala sve putnike).
Ko zna zašto je to dobro, rekoh glasno, na neke komentare zbog kašnjenja u polasku. I sama sam imala problem, da mi je gsp bus prošao pored mene na 10-15m od stajališta, ali nisam mogla trčati, već sam bila zadihana od mojih čuvenih 88 stepenika i dodatne uzbrdne uličice, do glavne saobraćajnice.
A onda čekanje sledećeg, koga sam usput srela u dolasku i njegovog polaska sa okretnice, oteglo se u nedogled.
Sreċom ipak beše nedelja, ulice i autoput pusti, pa ipak stigosmo 5 minuta pre zakazanog polaska. I onda se načekah do polaska tog busa, na put. Ali, Hodočašće je hodočašće. Sačekali smo i sve ostale.

Putovanje je bilo prijatno, bus spratni, birali smo gde želimo da sedimo. Ja ovog puta odabrah udobnost partera, sedišta da stočićem, ne do prozora, do prolaza, u pravcu kretanja busa ...
Kao dete volela sam da sedim kraj prozora i to je bilo moje mesto redovno. I u pravcu kretanja busa, voza ...
Kako sam porasla, zasitih se tog mesta. Sve više je, koliko god bus bio komforan, kraj prozora ili previše sveže ili previše toplo, prozori se više ne otvaraju, sreċom više nema ni pušenja već odavno. Kao dete sam redovno povraćala u busu, što od dima duvanskog, sto od zagušljivog vazduha i raznih isparenja iz telesa i prtljaga putnika, pa bio to i parfem, na koje sam uglavnom alergična i lošeg provetravanja, a često, najčešće od mirisa goriva, nafte, koju je bus koristio. Sa vozom nije bilo problema. A ni sa avionom. Prvi susret sa brodom završio se stomačnim problemima, dijarejom, zbog sedenja na palubi i pogrešne odeće za te vazdušne struje. No bili smo tri dana na Jadranu, pa sam i to u hodu sanirala i sve je bilo Ok i zabavno.
Eto, iskoristih priliku da i to pribeležim, nek se nadje. :-)

Krenusmo konačno, nešto pre 6 am na naš Hodočasni put.
Obilazak izuzetnih Svetinja, od velikog značaja po Srbiju i Srbijance, Srbe, kako god.
Eto i to da napomenem. Mene su moji stari, moja nana, napr., učili da smo mi Srbijanci, a ne da govorim i ističem da smo Srbi. No, vremena se menjaju, pa sa novim sistemima i vlašću ineke nove mode i pravila se uspostavljaju.
Mi se u svakom slučaju nismo mnogo eksponirali ni ko smo, ni odakle smo, ni isticali Rodoslove ni Familije iz kojih potičemo.
S jedne strane smatralo se da kad kažemo ime i prezime, time smo sve rekli, za pametne i upućene, dovoljno.
A i poučeni iskustvom iz prošlosti i gadnih nepravdi i stradanja vladara, članova naših Familija, pa i dolaska nekih komunista, proletera i grabljivih gologuzana, protivnika kraljevski lozi i monarhija, držali smo se po strani, ne busajuċi se previše ko smo i šta smo, samo ako nas neko pri predstavljanju ne bi značajno i dobronamerno pogledao i mi bislo bili rezervisani, podozrivi, zauzimali i gard, ako je potrebno.
Ja sam posle moje tridesete, par puta samo, vrlo odlučno naglasila moje poreklo, a ti neki prisutni su me nešto sumnjičavo pogledali. Da li u neverici ili zato što su nam ostali dužni, učinili nam zlo u prolosti ...ostaje njima da se izjasne. Moje kolege sa bivšeg posla, posetili su jednom prilikom Kopaonik, grupno. Ja sam ostala da radim, jer neko je morao i to. I, na izvorištu su saznali kojeg sam porekla i vrlo iznenadjeni neki su mi odmah po dolasku to i rekli, još uvek iznenadjeni. Samo sam se nasmejala, ali bilo mi je drago da je istina isplivala na videlo dana, što se kaže. Dovoljno dugo smo bili u nekoj ilegali.
Safa, medjutim, po dolasku neo demokrata, opet ista situacija, kao sa komunistima. Veličaju se nekakvi Karadjordjevići, koji ni po kom osnovu ne mogu imati prinčevske titule, jer Kralj Petar i njegova familija, onog trena, kada su pobegli iz zemlje, izgubili su legitimitet_ a nisu imali naslednu titulu. Za razliku od moje Familije, jedne od Dinastija, koja jeste od Turaka dobila papir o naslednoj tituli, Hatišerifom iz 1830., ako se dobro sećam.
I niko od nas ni iz jedne ni iz druge Dinastije Srpske nemamo prinčevske, kneževske, niti kakve titule. Živimo kao i sav običan svet, čak i mnogo siromašniji od svih njih, jer su nas vekovima potkradali, otimali, radili razne pakosti, da bi nas primorali da otudjimo ovo ili ono.
I dan danas, a evo po drugi put za kratko vreme, u Kruševcu se ponavlja bezobrazluk i greška, da se ispred samog Hrama Kneza Lazara, čiji smo potomci, niti jednom jefinom rečenicom ne pomene činjenica da postojimo, da su potomci Svetoga Lazara, koji to sve prati sa Neba, tu u okruženju, gde su se povukli, nešto dublje u divljinu, jer Župa je u to vreme bila velika divljina, šume i lovišta, da nosimo veċ skoro 7 punih vekova ime, tj. prezime slavnih nam predaka, izvedeno od imena Lazarovog oca, jer nekada davno Srbi su uzimali za prezime ime svoga dede, a ne oca, kako krstiše Stefana "Lazarevića", po ocu, a ne po dedi, neki sveznajući. To, Lazarević mu je samo moglo biti iz miloste, tepanje, a ne prezime pravo.
I dan danas ima po Župi ljudi koje zovu imenom i pride dodaju i ime oca, ali samo iz razloga to ima više ljudi sa istim imenom u okruženju, pa napomenu ime oca, da bi se znalo o kom je reč.
Tako napr., i mi u Župi imamo familiju Rašković, koja nije ni u kakvom srodstvu sa onima iz Hercegovine. Pa za jednog od njih kad ga pomenu, kažu Míla Markov. To Míla je nadimak (sa dugim í, jer je muškarac u pitanju), a to Markov je znak raspoznavanja, on je sin Marka Raškovića i zove se Miloš_ Milisav, Milenko, kako god, Rašković.
Ko sluša ili prisluškuje sa strane može lako pomisliti da mu je pravo ime Míla Markov, ali Župljani znaju o čemu pričaju.
E tako je bilo i sa Stevanom/Stefanom, Lazarevim. U razgovoru bi bilo " Onaj mali, Lazarov" ili " Onaj mali, Lazarević", u smislu Lazarov sin, a ne u smislu imena i prezimena.
No, da se vratim na Lazaricu. U prošloj poseti, sa grupom Pčelara, ja se drznuh i opomenuh govornika, da je i to podatak, koji bi trebalo napomenuti u priči o Lazaru i Lazarici, a ne isticati samo kako su Karadjordjeviċi darivali crkvi ovo ili ono. Oni su je i unistili rekonstrukcijom, pa je posle skidan taj sloj maltera i ikonopisa i vraċen predjašnji, što je i normalno. Šteya da je neko uopste i pristao da odradi tu glupost novog ikonopisanja.
Ovog puta sam prećutala. Reći će im neko kompetentniji, opomenuće ih već na svoj svojstven način.
Drago mi je da je posle dase prve posete, prošlogodišnje, 2017., Hilandar nešto kadnije darivao Crkvu Lazaricu kopijom njihove Ikone Presvete Bogorodice, zvane "Stena neurušiva". Šta bolje može da se poželi.
Možda ċe i pisle ove posete neki dar od nekud da pristigne. Videċemo. I ne bih se iznenadila.
A Loza Lazarova, je Sveta Loza. Iznedrila je do sada Četiri Sveca. Malo li je? Koja se loza još može time pohvaliti?

Prvi manastir, koji posetismo beše Manastir Bošnjane, u istoimenom selu, sa Crkvom posveċenom Sv. Apostolu Luki. Predivno uredjen, još ne dovršena crkva, bez oslikanih zidova, ali sa oslikanom trpezarijom, u kojoj su nas svojski ugostili i još nas je Iguman Luka molio da jedemo koliko više možemo, a ako baš ne možemo, da spakujemo sebi za kasnije, u putu da pojedemo, tim pre što je za dva dana post, a to je ionako za nas upriličeno. Vredne Parohijanke su se potrudile, jer u manadtiru su samo Iguman Luka, njegova rodjena sestra monahinja i još jedan monah.
Tom manadtiru, eto, treba i pomoć, da dovrše crkvu, ali pre svega da plate zvono crkveno... Rok za plaċanje se primiče, a oni nemaju dovoljno novca.
Bi mi žao i neprijatno što sam toliko siromašna, da ne mogu da pomognem. Kad bih imala, sama bih izfinansirala to zvono sa zadovoljstvom u srcu i duši svojoj. Ali ... Možda nekad, nešto i podarim.
Manastir se može pohvaliti i Isceliteljskim Izvorima ... Ima ih tri.
Predivan doček, izvrstan doživljaj, gostoprimstvo i gostoljublje behu na visokom nivou. To se osećalo na svakom koraku. Crkva ima i Mirotočivu ikonu Sv. Luke, svu u svežem cveću, koje se menja svakih nekoliko dana. A mošti mnogobrojnih svetih ljudi celivasmo tamo. Da se ne uvrede oni, koje ne pomenem, reći ću samo par imena, a to je naš Sv. Lazar, Sv. Nektarije i Sv. Vasilije Ostroški, Čudotvorci i svakako Sv. Luka i neki Ruski sveci ...

Posle Bošnjana posetili smo Lazaricu, ali kovčeg sa moštima Svetim nisu nam ni ovog puta otvorili, pa celivasmo preko kovčega. Ne znam koja je to moda i otkud nekom svešteniku pravo da ode iz Hrama, kada zna da dolazi neka grupa posetilaca, Hodočasnika, kako god. On je domaċin u tom Hramu i morao bi neizostavno biti prisutan pri dolasku grupa i lično ih uputiti u istorijat Lazarovog Grada, Crkve Lazarice, prepune Svetih relikvija od izuzetnog značaja za ovu državu Srbiju i ovaj Srpski Narod. Crkva nije firma ni državna ni privatna prćija sveštenstva, pa da gledaju na sat kad im je isteklo radno vreme i da se pokupe i odu kući, a drugog sveštenika nema. Ima nekih crkvenjaka, a to nije isto. Onaj ko se zavetuje Gospodu Bogu na službu, u službi je 24 sata. On je sveštenik ili monah i kad spava. A za ne daj Bože, ako je neko na samrti i želi da se ispovedi, sveštenik je dužan da prekine spavanje i ode do samrtnika na ispovest svetu.
A ovaj sveštenik veċ dva puta u godinu dana nije dočekao grupe u kojima sam, eto, i ja bila. Tu nešto mora da se promeni. Možda njega poslati u neku zabačenu seosku crkvu, a nekog drugog delegirati za ovaj Presveti hram.
Predanje kaže da se tu i Srpska vojska pričestila pre polaska na Kosovo u istorijski Boj.

U Kruševcu, zatim, imadosmo slobodnih sat, sat i po, za pauzu za ručak, koju par putnica, mojih novih poznanica i ja iskoristismo za kafe pauzu i bolje upoznavanje, kroz neformalni razgovor, negde na Centru.
Imam i mnogu familiju u Kruševcu, ali se nisam nikom najavila i nisam htela da ih remetim u njihovim obavezama. Videćemo se neki drugi put. Daj Bože nekom zgodom. Jer, nekako, kao po pravilu, najčešći su susreti na sahranama postali.




Нема коментара:

Постави коментар