... Posle Lazarice i Kruševca, naše Hodočasno putovanje nastavismo put sela Djunis i još jedne velike Svetinje, Manastira poznatog u narodu kao Manastir Djunis, ali sa Crkvom posveċenom Pokrovu Presvete Bogorodice.
Nekada davno, krajem '60-tih, poč.'70-tih, bila sam u poseti tom Manastiru, sa roditeljima i babom iz Kruševca, majkom moje majke. Bila je dosta stara i bolesna i mnogo je želela da poseti tu crkvu u Djunisu. Niko od starijih zetova nije hteo, nije imao vremena ni sluha za njenu želju, pa se našao moj otac, najmladji zet da vozi taštu, sa zadovoljstvom. Otac je inače voleo da sluša poenje popova, crkveno poenje i skretao bi nam pažnju rečima "Slušajte! Slušajte ovog popa kako lepo peva. Ima divan glas...". Tako se i ja pelcovah i zavoleh duhovnu muziku. I u pravu je bio. Ima i popova potpunih antisluhista, netalentovanih za pevanje. To je muka odslušati.
I tako smo i otišli. Moju malu sestru smo ostavili kod familije.
Kad smo otišli tamo, ono neka crkvica, neugledna, drvena stara Crkva/Brvnara, neko dvorište ogradjeno seoskim plotom, naroda bezbroj se sjatilo ... Sećam se svega kao kroz maglu. Nekih detalja nešto bolje, no trenutno nebitnih.
Tu je moja majka tada prihvatila da posti petkom, za zdravlje svoje dece i svoje, za dobrobit porodice_ ali nam je stalno posle to nabijala na nos, kako eyo, kolika je ona naša žrtva i ... Posle godinu, dve ili veċ ne znam koliko, rešila je da prekine taj zavet, samovoljno. Samovoljno ga je i prihvatila, na predlog nekog crkvenjaka ili šta god da je bio. Nekog čudaka, koji se vrzmao tu po dvorištu i saletao narod, ali mislim da je i on to radio samovoljno, nije bio crkveno lice, već eto, osećao neku potrebu za tim. Opravdanu ili neopravdanu, nije naše da o tome sudimo.
Kako god, ovo što nas je sada sačekalo nema ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa onim negdašnjim. Posle, u razgovoru sa Igumanom, saznah da je '77-me na mestu te Brvnare sagradjena upravo nova crkva, sada mala crkvica, pored koje je kasnije sagradjena i velika crkva, u moravskom stilu, nalik našoj crkvi Sv. Marka, napr., ali sa blago naglašenim pevnicama.
Ispod male crkve sagradjena je kapelica sa Isceliteljskim Izvorima, na nivou izmedju i ozidan, natkriven bunar, ogradjeni su Porta i celokupno i imanje, tačnije, sve je poprimilo neki novi, vrlo impresivan izgled. Kako Iguman reče "To je Narod sve sam sagradio", misleći na posetioce, hodočasnike, parohijane i njihove priloge i darove.
U ovom Manastiru obavezno je poštovanje starog Pravoslavnog pravila, da žene moraju imati pokrivene glave maramom, ešarpom, kapom, šeširom, čime god. I ne mogu uċi u Sveti Hram u pantalonama. No, da se ne bi našle u neobranom groždju, ispred manastirske radnje stoji sanduk sa maramama i dugim keceljama sa vrpcama, koje se mogu obmotati oko struka, preko pantalona, mini suknje, šorca i sl. Pozajmica istih je besplatna.
I još želim da napomenem da se dogodilo jedno Čudo u maloj crkvi.
Čekajuċi i tu red za Oltar, razgledah crkvicu. Belo okrečeni zidovi, bez fresaka, sa mnoštvom ikona okačenih po zidovima. Levo od mene stajala je Ikona Bogorodice, ispred je visilo kandilo sa upaljenim žiškom. Ispod je bio okačen drugi ram, sa komadom crvene tkanine i stopom. Čija je stopa ne znam ni sada, zaboravila sam da pitam. Istu takvu videh prethodno i u velikoj crkvi. Prilično mala stopa. Možda br. 35/36, ne veća.
Sada pridjoh i celivah je. I vratih se na svoje mesto u redu za Oltar.
Ja, inače, od rodjenja imam problem sa jednim stopalom. Imam neki deformitet. Sa tim živim već ovolike godine. Boli me često to stopalo, a ako ne boli onda je prisutan snažan grč na tom mestu, koji opet nekako boli ili makar smeta da se čovek opusti. Na to su mi davno skrenuli pažnju, majka pre svega. Pri upisu u školu ortoped je predlagala one čuvene duboke ortopedske cipele, ali mojoj majci je to bilo skupo i neprihvatljivo. I konstatovala je da treba da vodim računa kako gazim i to je to. Tako da nikada nisam nosila te cipele, a uloške ortopedske sam sama kupila u "Rudo" firmi za ortopedska pomagala, tek kad sam se zaposlila, udala i rodila decu, pa mi je još i nošenje dece u naručju bio dodatni teret za stopalo. Ali, zaista sam pazila kako gazim, kad je bilo moguće, naučila sam da trpim tu bol i saživela se nekako sa tim.
Sada, po celivanju te Stope (nije stopalo, samo stopa, gazište), stojim u redu i odjednom osetim u tom mom stopalu, na tom problematičnom mestu, koje me u zadnje vreme bolelo i na dodir, pa ne mogu ni da ga izmasiram, čak ni blago, osetih neku toplinu i neku blagu struju, neko kretanje, od pravca pete, ka prstima, u dužini, od 5-7cm, koliko pokriva taj deo. Potrajalo je vrlo kratko. Kao na ultrazvučnoj terapiji pod vodom, za nijansu jače strujanje, bez ikakvog bola pri tom. Prestadoh da dišem skoro, u tom momentu, skoncentrisana na to što mi se dešava, očekujući bol, pojačan grč, ali ništa se nije dešavalo od toga, a strujanje prestade. Ostade samo blaga toplina. U tom dodjoh na red za Oltar, pa se pomerih s mesta, skoncentrisana sada na tu dalju radnju. Izadjoh i odoh do Izvora, gde u toj Kapelici u rupi, ima neka stena, na sred kapelice, ikona Bogorodice na zidu, a po steni , poput humke, mnoštvo ikona i ikonica, svežeg cveća i sl.
Uzeh vodu, poklonih se na tom Svetoj mestu i odoh napolje. Mnogo stepenika prodjoh i do dole i nazad. Stajah u Porti, razgledajući okoliš i manastirske zgrade, pa se setih mog stopala. Podigoh nogu, pomerah stopalo levo desno, u krug na jednu i drugu stranu, grčih i opuštah prste ... Sve fleksibilno, ništa ne boli, nigde grča. Nešto kasnije još par puta testirah stopalo na isti način, opet nigde boli ni grča.
Razmišljah smem li da kažem nekom, da se ofiram, pa reših da kažem novim poznanicama, koje se upravo tu nadjoše odjednom.
I evo, već treći dan stopalo je potpuno u redu. Bez boli i bez grča, posle toliko godina.
Jedan drugi problem mi nije nestao, ali ... I on će uskoro, sigurna sam.
I nisam molila ni tražila da se rešim problema sa stopalom. Nisam ga se ni setila, u toj masi drugih nedaća i želja. Ali, desilo se, samo od sebe. Svetica je to osetila i preduzela mere samoinicijativno.
Neizmerno sam joj Zahvalna na tome!
I Iguman ovog manastira bio je predusretljiv pričljiv, kako kraj oltara u Crkvi, tako i napolju u Porti. Malo je sam pričao, malo odgovarao na pitanja, vodili smo dijalog, lep i koristan.
Na moju opasku da sam i kada bila jednom, kako je sve izgledalo i on je potvrdio i opet pojasnio tok gradnje svih objekata. A na moj komentar da je sve divno i krasno, samo fali jedan pčelinjak, da zaokruži celinu, radosno mi je pokazao visoko iznad Crkve jedan objekat i pojasnio da je tu smešten pčelinjak, a sav med u manastirskoj radnji, propolis i drugo, vina, rakije, mešavine, kreme, sve je to njihov, manastirski proizvod. Rakije im peče, kako reče, jedna devojka, Parohijanka, po svom nekom tajnom receptu. Pokazao je rukom u pravcu gde imaju i vinograde. I dodao da krupnu stoku ne gaje, ali imaju i nešto živine. Ja se nasmejah i pohvalih ih, a u sebi pomislih "Baš sve kako sam i ja poželela sebi da ostvarim".
Nekada davno, krajem '60-tih, poč.'70-tih, bila sam u poseti tom Manastiru, sa roditeljima i babom iz Kruševca, majkom moje majke. Bila je dosta stara i bolesna i mnogo je želela da poseti tu crkvu u Djunisu. Niko od starijih zetova nije hteo, nije imao vremena ni sluha za njenu želju, pa se našao moj otac, najmladji zet da vozi taštu, sa zadovoljstvom. Otac je inače voleo da sluša poenje popova, crkveno poenje i skretao bi nam pažnju rečima "Slušajte! Slušajte ovog popa kako lepo peva. Ima divan glas...". Tako se i ja pelcovah i zavoleh duhovnu muziku. I u pravu je bio. Ima i popova potpunih antisluhista, netalentovanih za pevanje. To je muka odslušati.
I tako smo i otišli. Moju malu sestru smo ostavili kod familije.
Kad smo otišli tamo, ono neka crkvica, neugledna, drvena stara Crkva/Brvnara, neko dvorište ogradjeno seoskim plotom, naroda bezbroj se sjatilo ... Sećam se svega kao kroz maglu. Nekih detalja nešto bolje, no trenutno nebitnih.
Tu je moja majka tada prihvatila da posti petkom, za zdravlje svoje dece i svoje, za dobrobit porodice_ ali nam je stalno posle to nabijala na nos, kako eyo, kolika je ona naša žrtva i ... Posle godinu, dve ili veċ ne znam koliko, rešila je da prekine taj zavet, samovoljno. Samovoljno ga je i prihvatila, na predlog nekog crkvenjaka ili šta god da je bio. Nekog čudaka, koji se vrzmao tu po dvorištu i saletao narod, ali mislim da je i on to radio samovoljno, nije bio crkveno lice, već eto, osećao neku potrebu za tim. Opravdanu ili neopravdanu, nije naše da o tome sudimo.
Kako god, ovo što nas je sada sačekalo nema ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa onim negdašnjim. Posle, u razgovoru sa Igumanom, saznah da je '77-me na mestu te Brvnare sagradjena upravo nova crkva, sada mala crkvica, pored koje je kasnije sagradjena i velika crkva, u moravskom stilu, nalik našoj crkvi Sv. Marka, napr., ali sa blago naglašenim pevnicama.
Ispod male crkve sagradjena je kapelica sa Isceliteljskim Izvorima, na nivou izmedju i ozidan, natkriven bunar, ogradjeni su Porta i celokupno i imanje, tačnije, sve je poprimilo neki novi, vrlo impresivan izgled. Kako Iguman reče "To je Narod sve sam sagradio", misleći na posetioce, hodočasnike, parohijane i njihove priloge i darove.
U ovom Manastiru obavezno je poštovanje starog Pravoslavnog pravila, da žene moraju imati pokrivene glave maramom, ešarpom, kapom, šeširom, čime god. I ne mogu uċi u Sveti Hram u pantalonama. No, da se ne bi našle u neobranom groždju, ispred manastirske radnje stoji sanduk sa maramama i dugim keceljama sa vrpcama, koje se mogu obmotati oko struka, preko pantalona, mini suknje, šorca i sl. Pozajmica istih je besplatna.
I još želim da napomenem da se dogodilo jedno Čudo u maloj crkvi.
Čekajuċi i tu red za Oltar, razgledah crkvicu. Belo okrečeni zidovi, bez fresaka, sa mnoštvom ikona okačenih po zidovima. Levo od mene stajala je Ikona Bogorodice, ispred je visilo kandilo sa upaljenim žiškom. Ispod je bio okačen drugi ram, sa komadom crvene tkanine i stopom. Čija je stopa ne znam ni sada, zaboravila sam da pitam. Istu takvu videh prethodno i u velikoj crkvi. Prilično mala stopa. Možda br. 35/36, ne veća.
Sada pridjoh i celivah je. I vratih se na svoje mesto u redu za Oltar.
Ja, inače, od rodjenja imam problem sa jednim stopalom. Imam neki deformitet. Sa tim živim već ovolike godine. Boli me često to stopalo, a ako ne boli onda je prisutan snažan grč na tom mestu, koji opet nekako boli ili makar smeta da se čovek opusti. Na to su mi davno skrenuli pažnju, majka pre svega. Pri upisu u školu ortoped je predlagala one čuvene duboke ortopedske cipele, ali mojoj majci je to bilo skupo i neprihvatljivo. I konstatovala je da treba da vodim računa kako gazim i to je to. Tako da nikada nisam nosila te cipele, a uloške ortopedske sam sama kupila u "Rudo" firmi za ortopedska pomagala, tek kad sam se zaposlila, udala i rodila decu, pa mi je još i nošenje dece u naručju bio dodatni teret za stopalo. Ali, zaista sam pazila kako gazim, kad je bilo moguće, naučila sam da trpim tu bol i saživela se nekako sa tim.
Sada, po celivanju te Stope (nije stopalo, samo stopa, gazište), stojim u redu i odjednom osetim u tom mom stopalu, na tom problematičnom mestu, koje me u zadnje vreme bolelo i na dodir, pa ne mogu ni da ga izmasiram, čak ni blago, osetih neku toplinu i neku blagu struju, neko kretanje, od pravca pete, ka prstima, u dužini, od 5-7cm, koliko pokriva taj deo. Potrajalo je vrlo kratko. Kao na ultrazvučnoj terapiji pod vodom, za nijansu jače strujanje, bez ikakvog bola pri tom. Prestadoh da dišem skoro, u tom momentu, skoncentrisana na to što mi se dešava, očekujući bol, pojačan grč, ali ništa se nije dešavalo od toga, a strujanje prestade. Ostade samo blaga toplina. U tom dodjoh na red za Oltar, pa se pomerih s mesta, skoncentrisana sada na tu dalju radnju. Izadjoh i odoh do Izvora, gde u toj Kapelici u rupi, ima neka stena, na sred kapelice, ikona Bogorodice na zidu, a po steni , poput humke, mnoštvo ikona i ikonica, svežeg cveća i sl.
Uzeh vodu, poklonih se na tom Svetoj mestu i odoh napolje. Mnogo stepenika prodjoh i do dole i nazad. Stajah u Porti, razgledajući okoliš i manastirske zgrade, pa se setih mog stopala. Podigoh nogu, pomerah stopalo levo desno, u krug na jednu i drugu stranu, grčih i opuštah prste ... Sve fleksibilno, ništa ne boli, nigde grča. Nešto kasnije još par puta testirah stopalo na isti način, opet nigde boli ni grča.
Razmišljah smem li da kažem nekom, da se ofiram, pa reših da kažem novim poznanicama, koje se upravo tu nadjoše odjednom.
I evo, već treći dan stopalo je potpuno u redu. Bez boli i bez grča, posle toliko godina.
Jedan drugi problem mi nije nestao, ali ... I on će uskoro, sigurna sam.
I nisam molila ni tražila da se rešim problema sa stopalom. Nisam ga se ni setila, u toj masi drugih nedaća i želja. Ali, desilo se, samo od sebe. Svetica je to osetila i preduzela mere samoinicijativno.
Neizmerno sam joj Zahvalna na tome!
I Iguman ovog manastira bio je predusretljiv pričljiv, kako kraj oltara u Crkvi, tako i napolju u Porti. Malo je sam pričao, malo odgovarao na pitanja, vodili smo dijalog, lep i koristan.
Na moju opasku da sam i kada bila jednom, kako je sve izgledalo i on je potvrdio i opet pojasnio tok gradnje svih objekata. A na moj komentar da je sve divno i krasno, samo fali jedan pčelinjak, da zaokruži celinu, radosno mi je pokazao visoko iznad Crkve jedan objekat i pojasnio da je tu smešten pčelinjak, a sav med u manastirskoj radnji, propolis i drugo, vina, rakije, mešavine, kreme, sve je to njihov, manastirski proizvod. Rakije im peče, kako reče, jedna devojka, Parohijanka, po svom nekom tajnom receptu. Pokazao je rukom u pravcu gde imaju i vinograde. I dodao da krupnu stoku ne gaje, ali imaju i nešto živine. Ja se nasmejah i pohvalih ih, a u sebi pomislih "Baš sve kako sam i ja poželela sebi da ostvarim".
Нема коментара:
Постави коментар