уторак, 26. јун 2018.




NAŠA PČELARSKA ŽIVOTNA PRIČA ... No 2.

Vidim ja da se moj sin nešto često informiše o pčelama na Internetu.
Kopa stalno nešto tamo, shvatam iz njegovih komentara i pitanja. Ali ništa ne pitam suviše, ćutim. Odgovaram samo na pitanja. Ne insistiram da ga sa bilo čim upoznam.
U početku jesam par puta nabacila o značaju pčela, o time šta je Ajnštajn rekao za pčele, o lekovitoj strani svih pčelinjih proizvoda, ali ... čim krenem, on me pisle dve rečenice ućutka, "smarač" sam, njega to ne interesuje.
I ja odustadoh. Krenuh drugom taktikom.
Sad me odjednom počeo da kritikuje, eh ja nešto kao znam, a čekam stručnjaka da pregledam košnice.

Ja znam puno, ali ne pravim se previše psmetna, rekoh mu. Ja znam teoretski. U praksi je sve to malo drugačije. I oni  koji se celog života time bave ili makar puno godina, svakako mnogo više i bolje znaju od mene. I kad jednom sa njima prodješ kroz nešto praktično, to je onda naučeno zauvek.
I vidiš, imamo mi u Udruženju jednog čika Paju. On je najstariji član . Ima preko 80 godina, rekoh. Njegov sin otptilike je tu mojih godina. I on je stari pčelar. I sina od malena upoznavao sa pčelarenjem. I kad je već sin postao odrastao čovek, on mu je poklonio 20-tak košnica i rekao da od sada su to njegove košnice i da sam o njima brine. On ga je naučio sve što je znao, a on, čika Paja, ne zna sve, reče sinu. U pčelarstvu i pčelarenju se uči celog života, kazao mu je.
I moj sin je ućutao i zamislio se malo.

No juče, dok bih u Beogradu, baš u ordinaciji, kod moje doktorke, zvoni mi telefon. Ja ga kompletno isključih, odmah. Videh da je sin. A zna gde sam otišla.
Po izlasku zaboravih da uključim i javim se odmah. Obavih neke kupovine i konačno se setih i javih se.

Sin kaže video je roj i hoće da ga skine!
Uzeo mi je kofu, koju od davnina čuvam samo za pijaću vodu, neku motku je našao medj granjem, uzeo je čaršaf, ima tri prazna rama sa SO, koje je našao od preostalih ..  da li da izvadi iz neke košnice još jedan makar ... one prazne je namazao medom ...
Ja se uplaših... da mu se nešto ne desi. A i mojim pčelama, kad bude vadio ram.

Nikada u životu nije prisustvovao otvaranju košnica. Ja sam za vrcanje sama vadila i  sama vraćala ramove u košnice.
Beži od pčela non stop. A one stalno, u dvorištu, u prolazu, onako pojedinačno, pikiraju stalno njegovu glavu! Nije problem ako ga negde drugde bocne, ali je mnogo osetljiv na glavu. Ubola ga je pre tog kod oka, gore u čelo, kod kose. Malo se zacrvenelo i prošlo za čas.
A kod oka napravilo rusvaj. Danima je trajao otok i mnogo boleo. U kost ga je ubola, kaže. A tu kod slepoočnice ni nema drugog, kost i koža.

Kažem mu da sačeka, odmah zovem komšiju da mu pomogne.
Komšija je pčelarski hobista, amater, kome je prosle zime uginulo 10 košnica pčela, ali ... Pre nekoliko nedelja nam se pohvalio da je uhvatio roj i kako je hvatao... Stao ispod njega, pa šta bude, reče... I bilo je sve dobro...
Ja se štrecnuh, da nije to neki naš roj odlepršao kod njega, ali../šta je tu je. Sad je njegov i nazdravlje mu bio.

Komšija se javi i kao za baksuza i on je u Beogradu negde, ide kod nekog brata, rodbine ... Vraća se večeras kući.
Ništa, hvala, to nam je kasno, rekoh/
Što, šta je u pitanju, pita? Ništa, ništa, nema veze, odgovaram u žurbi. Hvala.
On opet pita šta je u pitanju i onda dodaje, da nije neki roj? Sve u redu, rekoh, hvala, žurim, prijatno, čujemo se...kao rafalna paljba...i prekidam vezu.

Ne želim da zna, pre vremena.

Zovem onda jednu komšinicu pčelarku, ali ona se ne javlja. Biće da je zauzeta nekim poslom.

Zovem sina i kažem da je komšija u gradu negde, kao i ja. A komsinica nije pri mob., ne javlja se.
On insistira da može sam i ja odlučujem da mu dam svakako šansu pa šta bude.
Dogovaramo se da uzme jedan ram i iz koje košnica. Biram slabiju, zbog njega, kad otvori i one grunu ka njemu da se ne isprepada, razmišljam, jer naše su vrlo prgave i ljute pčele.
I ako mi sad napravi belaj i propadne mi jedna košnica pčela usput, šta ću. Biċe kako bude, pa gotovo. Nek proba. Na greškama se i uči.

I prekidamo vezu. Da ga nešto kasnije zovem glupo je. Nema on vremena da se javi, ako je u akciji, samo bih ga iritirala zvonjavom. A i pčele, ako je poneo mob sa sobom.

Ostaje da čekam da se on meni javi, kao i prethodnih par puta da pita ovo i ono.

I on se javlja. Skinuo je pola roja, možda nešto malo više od pola. Neku granu usput polomio, a ceo roj je na debeloj grani i ne može da je uhvati nikako, pa da je povuče na dole, malo spusti, približi, kaže.
Nego, pčele, te istale mu se stalno vraćaju gore na granu, neċe dole u nukleus, kod ovih koje je stresao u kofu, koju je pričvrstio za vrh motke, pa izručio u nukleus posle. I malo je oštetio kofu, pukla je negde...kao da se uzvinjava.

Ne mari za kofu, rekoh, a pčele se vraćaju jer je matica još gore, nisi je uhvatio.
Kad nju budeš uspeo da streseš one će sve same za njom da udju unutra, ne moraš da ih stresaš.
Svaki roj ima, bar bi trebalo da ima maticu, rekoh. Da, to znam, odgovara on.
A one se vraċaju gore samo zbog nje, ponovih.
Dobro, kaže, pokušaću nekako i ostatak da skinem. Prekidamo vezu do daljnjeg.

U to zvoni moj mob, javlja se komšinica. Da se dogovorimo za pregled košnica. Ja joj u nekoliko rečenica objašnjavam gde sam, zašto sam je zvala i šta se dogadja kod moje kuće, na placu. I pitam može li ona ipak da ode do nas da mu pomogne da okonča posao kako valja. Ona prihvata.

Posle nekog vremena sin mi se javlja i informiše dokle je stigao i pita nešto. Ja mu kažem da mu treba da stigne pomoć i dok još bismo na vezi on kaže "Evo stiže žena."
Odlično, upoznaj se sa njom i sad nju slobodno sve pitaj. Ona će ti pomoći.

Pošto u razgovoru i kupovinama izgubih vremena dosta, izgubih i šansu da stignem u Sopot za moj bus u 5,20pm. Pa se kuċi vratih tek onim u 7,10pm iz Sopota za Nemenikuće ...

Нема коментара:

Постави коментар