Stigao mi zanimljiv sms na koji, naravno, nisam mogla ostati ravnodušna.
Sms je glasio:
Svakog jutra, prosečan Balkanac, u demode kineskoj garderobi, ispija brazilsku kafu, seda u italijanski auto, kupi za doručak francusko pecivo, vozi ulicama asfaltiranim nemačkim parama i stigne na posao u austrijsku firmu. Odmah uključuje japanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počne da obavlja radne obaveze... A kad se vrati sa posla negde u kasnim večernjim časovima, opere ruke turskim sapunom, otvori slovenački frižider, izvadi iz njega konzerviranu američku hranu, nalije čašu portugalskog vina, upali južnokorejski televizor i uživa u latinoameričkim sapunicama, dok ga greje ruski gas...
U dobra stara vremena bilo je ovako:
Svakog jutra, prosečan Jugosloven, u modernoj garderobi (koju su proizvodili Beko, Kluz i ostali, a koja se izvozila po celome svetu), ispija čuvenu Centropromovu kafu, seda u domaći auto koji se proizvodio i u Kragujevcu i u svakoj republici bivše Jugoslavije, kupi za doručak PKB pecivo i jogurt, vozi ulicama asfaltiranim nemačkom ratnom odštetom ili parama koje su nemački turisti ostavili na Jadranskoj obali ili od nekog Titovog bespovratnog kredita kojim nas je svet u to vreme obasipao. I posle par minuta stigne na posao u državnu firmu gde je bio bog i batina, odnosno Radnik Samoupravljač... Odmah se uhvati za Iskrin telefon i na srpsko-hrvatskom jeziku počne da obavlja radne obaveze, bez obzira da li zove Ljubljanu, Zagreb, Skoplje, Sarajevo ili Prištinu.
A kad se vrati sa posla najkasnije u 3 popodne, opere ruke Merima sapunom iz Kruševca, otvori domaći frižider, izvadi iz njega nekonzerviranu hranu - njeguški pršut, homoljski sir i domaće čvarke, nalije čašu dobrog Vršačkog vina, upali EI Niš televizor i uživa u domaćim TV programima, dok ga greje spokojnost i bezbrižnost.
Eto zato volim DOBRA STARA VREMENA!
Moj Odgovor beše:
Nije bilo baš sve tako. Kod nas su se pila domaća Župska vina, jer svaka kuća je imala svoje proizvode, crna i bela vina i (crveno) Ružicu. Dosta kasnije, '80-tih je počela vinarija da pravi i Roze. Mada, za praznike i rođose se uglavnom otvaralo penušavo, Milion! Jelo se domaće sušeno meso, sušenja slanina, sušenja tanka i debela crevca, kavurma, džigernjače i krvavice, uz čvarke, a uz masne i polumasne sireve i kajmak, sa i podno Kopaonika, Željna i Jastrebca, i uz domaći ajvar i razne turšije. Pilo se punomasno domaće mleko, tek ponuđeno. A na Zvezdari su naj zorom donosili sveže mleko poljoprivrednici iz Mirijeva. Kasnije studenti, flaširano, u staklenoj ambalaži sa širokim grlićem. A neki penzosi ili stariji živahni radnici popodne su nam donosili najsvežije, sutrašnja izdanja Večernjih Novosti i drugu dnevnu štampu, glasno deklamujući vruće važne vesti. 😅
Da, bila su to lepa vremena. Mi mali, deca, bezbrižni, sigurni u tate i mame. Obaveza nam je bila da smišljamo čime ćemo se zabaviti, da nam ne bude dosadno. Nije tada bilo "bleje".
Ako baš ništa ne smislio ili pada kiša, neka vejavica snežna, tate i mame nas zabave pričama ili nekom društvenom igrom, Ne ljuti se čoveče, domine, karte, tablić, tač, rastezanje gumica i lastiša među prstima, Na slovo na slovo, kasnije Zanimljive geografije ...
Eh, sad je svakako sve drugačije. Nismo deca, imamo obaveze i velike odgovornosti, za nas same, pa posle i za našu decu. Više svakako nije sve isto, sve je potpuno drugačije, čak i da se nisu promenile političke struje, brendovi i ostalo.
Neka. Tako mora biti. To je svakako korak napred u našem odrastanju, u našem bitisanju, našoj evoluciji.
Da je ostalo sve isto, bila bi to teška čamotinja.
Šteta samo što ti koraci napred idu čas levo, čas desno, kao da smo mortus pijani. Nikako da krenemo ka budućnosti, pravo ka cilju, ka boljitku. Srećemo stalno sa stanice, kao Crvenkapica i lako nas može progutati neki opasan vuk.
A lovac će nas teško spasiti, jer je morao predati oružje po naređenju sa vrha.
I sve to zbog jednog malog iskompleksiranog, preambucioznog, boljesno ljubomornog klipana i jednog nedoraslog a punoletnog mazgova, sa istom dijagnozom.
Нема коментара:
Постави коментар