Klupe, klupe 😅 divno ih je videti. Kad sam ja bila dete u selima i varošicama se obavezno, a vrlo često i u gradovima, ispred kuće, tj. negde blizu kapije, a ispred ograde, do puta, ulice, stavljala klupa. Uglavnom bez naslona, ali klupa. Na njoj se odmarali popodne, ćakulalo sa komšijama levo, desno ili sa prolaznicima, poznanicima, svakako. A mogao je i nepoznati prolaznik da sedne i predahne, odmori malo, na svom nekom putu.
Danas toga uglavnom više nema.
Bar ovde, na Kosmaju, gde se preselih iz Bgd pre 5 god, po odlasku u penziju. Uzbrdo, nizbrdo koliko hoćeš i nećeš, a nigde da sedneš i predahneš, onako neobavezno.
Нема коментара:
Постави коментар