Znam da sam razgnevila ovim komentarom na jednom sajtu mnoge ljubitelje konja, ali činjenice su činjenice:
Konj? Nikada mi nije bio nešto mnogo simpatična životinja. Dobar je kao sluga, da tegli, da te vozi u kočijama, da ga jašeš i to je sve. Najsladji je na tanjiru, dobar za jačanje krvne slike. Ali i mnogo zahtevan. Te moraš da ga potkivaš, da ga timariš, da ga odmaraš usput, da ga pokrivaš da ne nazebe, kad je oznojen, da vodiš računa kakvu hranu i vodu mu daješ da jede i pije, gde spava, da ga češljaš, šišaš, pleteš mu pletenice , podvezuješ rep, daješ stimulativna sredstva, dovodiš mu veterinara za svaku sitnicu ... Uz to hirovita životinja, nikad ne znaš kad može da te izbaci iz sedla iz čista mira, ugrize, ritne kopitom iz čista mira, da te povredi, čak i usmrti! Moraš stalno da mu se dodvoravaš, umiljavaš, da ga potkupljuješ kockama šećera i sl. ...Gori od malog deteta, a važi za jaku i snažnu i izdržljivu životinju.
Ja na konju vidim samo savršeno meso, mišićavo.
Učili su me još od malena da je konj vrlo plemenita, verna, predivna životinja, ali ...
Generalno, ispada da je gazda sluga konju, a ne konj gazdi.
Hvala na takvom prijatelju i pomoćniku, nije to za mene.
Uzgred, poznavala sam i ženu, koja je mnogo volela konje, brinula o njima, a konj ili kobila, ne seċam se više, ju je ritnula jednom prilikom u štali, na vrlo nezgodno mesto, u dojku. Žena je imala velikih problema, sve je preraslo u rak dojke i žena je umrla.
Beše to druga žena tog komšije mojih rodjaka, koju je voleo najviše na svetu. Danima je posle toga odlazio u štalu i šibao tu životinju do iznemoglosti. I ako je.
Neki su tada i malo likovali. Bilo im žao žene, ali ne i njega i njegove patnje i bola, jer je bio za vreme II svet.rata dželat, egzekutor. On je stavljao omče oko vrata i izmicao stolice osudjenima na smrt vešanjem.
Ali, žena je bila puno mladja od njega i nije bila dželat i nikom nije naudila. Što je ona bila kažnjena, što njega nije konj djilitnuo?!
Ne kažem da treba biti sadista prema životinjama, ali ne treba ni gajiti bolesnu ljubav prema njima. Ne treba veličati i peronifikovati nešto što to nije.
Treba imati jedan objektivan stav i vidjenje stvari i ponašati se normalno, kao i prema svakom živom stvoru.
A taj dželat, napr., nije izdao mog ujaka, mladog partizana i mladog zaludjenika komunizmom, streljanog na Banjici. Izdao ga je "prijatelj" kuće, kome je moj deda, mlinar, umeo više puta da dā poslednji hleb iz kuće i ostavi svoju veliku porodicu bez hleba i bez večere, da bi komsija "prijatelj" imao šta da pojede sa svojim ukućanima.
A i ti konji. Stalno, ali stalno su me podučavali da je konj plemenita i dobra životinja i veliki prijatelj čovekov, da može da spasi čoveku život, da ode po pomoć ili ga odnese i u nesvesnom stanju, do kuċe, jer pamti put i sl. ...
Ali su me često i upozoravali da se ne približavam nepoznatim konjima, a ni poznatim, jer mogu da ugrizu, da ritnu iznenada... Kakva je to plemenita i dobra životinja koja ċe da te iznenada, bez ikakvog razloga, povredi? Pa još da povredi dete?! Nešto meni tu nije bilo jasno i još uvek nije.
Imao je moj deda na selu konja i čeze. I davao je i meni kajase i učio me da konja ne šibam, samo iznad njega da zamahnem bičem da zazviždi i to je konju divoljno. A to me je učio i drugi deda, koji je imao krave i volove, na njegovoj zaprezi, kad me je ponekad, preko leta povezao kolima do negde, da pričini radost gradskom detetu i upozna ga sa domaćim životinjama.
Sećam se da sam jednom prilikom uzviknula dedi da stane ODMAH! Da zaustavi te krave. I on šta će, stao je. A onda me upitao zašto, šta se desilo? Samo što smo krenuli i prošli 10-15m, ja udarila u galamu.
Zato što krava hoće da kaki, objasnih mu. On je počeo da se smeje glasno. Kako znaš da hoċe da kaki, upitao je? Pa, tako. Digla je rep i počela guza da joj se otvara. Evo, gledaj, opet! Uzvikivala sam. On se i dalje smejao i poterao dalje krave. Ma, ne moramo zbog toga da stajemo, rekao je. Ali, krava u tom poče konačno da kaki i ja strogo naredih dedi da stane, da zaustavi kola. I on me posluša, ali uz komentar "ajd' da stanemo, kad si toliko navalila, ali kad bih ja stajao kad god se njima pripiški ili prikaki, ne bih stig'o ništa da uradim u toku dana".
Ja ga strogo upitah " A da li bi ti mogao da kakiš i hodaš? Kako bi se ti osećao? Ili da ideš i piškiš?" Zamislio se ozbiljno i rekao da ne bi i da možda ja imam pravo. Krava je brzo završila, pa smo brzo i nastavili dalje. Od tada je umeo i da staje ponekad, kad krave hoće da kake. I meni je bilo drago zbog toga.
I mislim da je to mali human gest, koji možemo da im upriličimo, ako ih već izrabljujemo da tegle kola, teret, daju mleko ...
Konj? Nikada mi nije bio nešto mnogo simpatična životinja. Dobar je kao sluga, da tegli, da te vozi u kočijama, da ga jašeš i to je sve. Najsladji je na tanjiru, dobar za jačanje krvne slike. Ali i mnogo zahtevan. Te moraš da ga potkivaš, da ga timariš, da ga odmaraš usput, da ga pokrivaš da ne nazebe, kad je oznojen, da vodiš računa kakvu hranu i vodu mu daješ da jede i pije, gde spava, da ga češljaš, šišaš, pleteš mu pletenice , podvezuješ rep, daješ stimulativna sredstva, dovodiš mu veterinara za svaku sitnicu ... Uz to hirovita životinja, nikad ne znaš kad može da te izbaci iz sedla iz čista mira, ugrize, ritne kopitom iz čista mira, da te povredi, čak i usmrti! Moraš stalno da mu se dodvoravaš, umiljavaš, da ga potkupljuješ kockama šećera i sl. ...Gori od malog deteta, a važi za jaku i snažnu i izdržljivu životinju.
Ja na konju vidim samo savršeno meso, mišićavo.
Učili su me još od malena da je konj vrlo plemenita, verna, predivna životinja, ali ...
Generalno, ispada da je gazda sluga konju, a ne konj gazdi.
Hvala na takvom prijatelju i pomoćniku, nije to za mene.
Uzgred, poznavala sam i ženu, koja je mnogo volela konje, brinula o njima, a konj ili kobila, ne seċam se više, ju je ritnula jednom prilikom u štali, na vrlo nezgodno mesto, u dojku. Žena je imala velikih problema, sve je preraslo u rak dojke i žena je umrla.
Beše to druga žena tog komšije mojih rodjaka, koju je voleo najviše na svetu. Danima je posle toga odlazio u štalu i šibao tu životinju do iznemoglosti. I ako je.
Neki su tada i malo likovali. Bilo im žao žene, ali ne i njega i njegove patnje i bola, jer je bio za vreme II svet.rata dželat, egzekutor. On je stavljao omče oko vrata i izmicao stolice osudjenima na smrt vešanjem.
Ali, žena je bila puno mladja od njega i nije bila dželat i nikom nije naudila. Što je ona bila kažnjena, što njega nije konj djilitnuo?!
Ne kažem da treba biti sadista prema životinjama, ali ne treba ni gajiti bolesnu ljubav prema njima. Ne treba veličati i peronifikovati nešto što to nije.
Treba imati jedan objektivan stav i vidjenje stvari i ponašati se normalno, kao i prema svakom živom stvoru.
A taj dželat, napr., nije izdao mog ujaka, mladog partizana i mladog zaludjenika komunizmom, streljanog na Banjici. Izdao ga je "prijatelj" kuće, kome je moj deda, mlinar, umeo više puta da dā poslednji hleb iz kuće i ostavi svoju veliku porodicu bez hleba i bez večere, da bi komsija "prijatelj" imao šta da pojede sa svojim ukućanima.
A i ti konji. Stalno, ali stalno su me podučavali da je konj plemenita i dobra životinja i veliki prijatelj čovekov, da može da spasi čoveku život, da ode po pomoć ili ga odnese i u nesvesnom stanju, do kuċe, jer pamti put i sl. ...
Ali su me često i upozoravali da se ne približavam nepoznatim konjima, a ni poznatim, jer mogu da ugrizu, da ritnu iznenada... Kakva je to plemenita i dobra životinja koja ċe da te iznenada, bez ikakvog razloga, povredi? Pa još da povredi dete?! Nešto meni tu nije bilo jasno i još uvek nije.
Imao je moj deda na selu konja i čeze. I davao je i meni kajase i učio me da konja ne šibam, samo iznad njega da zamahnem bičem da zazviždi i to je konju divoljno. A to me je učio i drugi deda, koji je imao krave i volove, na njegovoj zaprezi, kad me je ponekad, preko leta povezao kolima do negde, da pričini radost gradskom detetu i upozna ga sa domaćim životinjama.
Sećam se da sam jednom prilikom uzviknula dedi da stane ODMAH! Da zaustavi te krave. I on šta će, stao je. A onda me upitao zašto, šta se desilo? Samo što smo krenuli i prošli 10-15m, ja udarila u galamu.
Zato što krava hoće da kaki, objasnih mu. On je počeo da se smeje glasno. Kako znaš da hoċe da kaki, upitao je? Pa, tako. Digla je rep i počela guza da joj se otvara. Evo, gledaj, opet! Uzvikivala sam. On se i dalje smejao i poterao dalje krave. Ma, ne moramo zbog toga da stajemo, rekao je. Ali, krava u tom poče konačno da kaki i ja strogo naredih dedi da stane, da zaustavi kola. I on me posluša, ali uz komentar "ajd' da stanemo, kad si toliko navalila, ali kad bih ja stajao kad god se njima pripiški ili prikaki, ne bih stig'o ništa da uradim u toku dana".
Ja ga strogo upitah " A da li bi ti mogao da kakiš i hodaš? Kako bi se ti osećao? Ili da ideš i piškiš?" Zamislio se ozbiljno i rekao da ne bi i da možda ja imam pravo. Krava je brzo završila, pa smo brzo i nastavili dalje. Od tada je umeo i da staje ponekad, kad krave hoće da kake. I meni je bilo drago zbog toga.
I mislim da je to mali human gest, koji možemo da im upriličimo, ako ih već izrabljujemo da tegle kola, teret, daju mleko ...
Нема коментара:
Постави коментар