Šta reći o sebi a da ne bude pretenciozno, uobraženo i sl.?
Učili su me da je skromnost vrlina, a u mom slučaju se pokazala kao velika mana.
No, da počnem još koju pripovest iz mojeg ranog detinjstva, kada sam igrajući se satima, često sama ... jer sam prvih 6,5 godina moga života bila jedinče, u oca i majke, kako bi se to narodski reklo ... razmišljala o svemu i svačemu i tako jednog dana, kad sam ušla u kuću za obavezno spavanje na podne, pogledam kroz prozor, na kome je bila bela čipkana zavesa, a s one strane isprepletano granje bagremova, koje smo imali ispred kuće... ja spazih veliku vatru kako bukti. Zaprepastih se i glasno rekoh "Jao, gori! Požar! Mama, požar!" Bila je okrenuta ka šporetu. Trgla se i pogledala po sobi, pa u mene. Ja ponovih. Ona se obrecnu "Kakav požar? Ćuti! Ne sluti mi tu neke gluposti!"
Ali, požar, vidi, gledaj kroz prozor, kažem ja. Ona opet ponavlja svoje. Stani ovde, na moje mesto i gledaj kroz prozor jažem ja. Ona stane i opet ne vidi. Sad i meni nije jasno kako ne vidi onoliku buktinju i plamen koji je zahvatio celu dugačku zgradu?! U tom se čuje i povika "Jani! Jani!?" Pitam je je l' čuje dozivanje? Neka žena je dozivala nekog Janija. Ona nita nit vidi nit čuje. I bila je besna zbog toga.
Posle nekog vremena, možda nepun sat, začuše se sirene vatrogasnih kola iz daljine... Je l' čuješ sad, upitah majku. Jesam ti rekla da je negde požar, a ti ne veruješ, kažeš izmišljam, imam neke lutke i bubice u glavi.
Kad je došao otac s posla ispričala mu je ceo slučaj. Otac me ispitivački pogledao pa kaže "Možda dete vidi. Šta je tu čudno? Neko ima tu moć. Možda baš naše dete ima tu moć da vidi".
Ma, daċu ja njoj, kaže majka. Kako vidi? Kako to ja ne vidim?
Pa ja sam je rodila! ... I to, a i neki dogadjaji od pre toga behu razlog da počnem dobijati batine s vremena na vreme od majke, valjda onako preventivno. Jer, kako ja mogu da vidim kad ona ne vidi? Zašto ja postavljam prepametna pitanja i sve starije bacim u razmišljanje, da ni oni ne znaju odgovor vrlo često? Kako to njoj ne padnu na pamet takve misli, takva pitanja? Kako uopšte ja mogu biti toliko pametna i inteligentna kad me se ona rodila, a ona sama nije toliko pametna?, Kako ja, dete, da budem toliko pametna, a ona toliko starija od mene i nije toliko pametna, pitala se ona više puta naglas.
I ta pamet veća nego njena koštala me nekih preventivnih batina, da mi istera te bubice iz glave ... 😏
Ona se bojala mene i moje vidovitosti i dala je sve od sebe da to uguši, da spreči da se razvija.
A posle dan dva krenusmo u grad, polako, peške, niz Bulevar Revolucije, tada. I čim prodjosmo Cvetkovu pijacu i Cvetkovu kafanu, malo niže, ka Lionu, s leve strane crnilo i garež, polomljena, ispucala stakla ... Tužna slika izgorele fabrike obuće Bata. Auuuh! Pa ovo je izgorelo, kaže majka. Auuu, kol'ka šteta!!!
Pa kažem ti ja da je mnogo velika vatra, rekoh. I meni je bilo žao te zgrade. Mnogo je tužno i ružno izgledala. Šteta je bila ogromna. Za ljudstvo se ne sećam više da li je bilo povredjenih, poginulih.
Učili su me da je skromnost vrlina, a u mom slučaju se pokazala kao velika mana.
No, da počnem još koju pripovest iz mojeg ranog detinjstva, kada sam igrajući se satima, često sama ... jer sam prvih 6,5 godina moga života bila jedinče, u oca i majke, kako bi se to narodski reklo ... razmišljala o svemu i svačemu i tako jednog dana, kad sam ušla u kuću za obavezno spavanje na podne, pogledam kroz prozor, na kome je bila bela čipkana zavesa, a s one strane isprepletano granje bagremova, koje smo imali ispred kuće... ja spazih veliku vatru kako bukti. Zaprepastih se i glasno rekoh "Jao, gori! Požar! Mama, požar!" Bila je okrenuta ka šporetu. Trgla se i pogledala po sobi, pa u mene. Ja ponovih. Ona se obrecnu "Kakav požar? Ćuti! Ne sluti mi tu neke gluposti!"
Ali, požar, vidi, gledaj kroz prozor, kažem ja. Ona opet ponavlja svoje. Stani ovde, na moje mesto i gledaj kroz prozor jažem ja. Ona stane i opet ne vidi. Sad i meni nije jasno kako ne vidi onoliku buktinju i plamen koji je zahvatio celu dugačku zgradu?! U tom se čuje i povika "Jani! Jani!?" Pitam je je l' čuje dozivanje? Neka žena je dozivala nekog Janija. Ona nita nit vidi nit čuje. I bila je besna zbog toga.
Posle nekog vremena, možda nepun sat, začuše se sirene vatrogasnih kola iz daljine... Je l' čuješ sad, upitah majku. Jesam ti rekla da je negde požar, a ti ne veruješ, kažeš izmišljam, imam neke lutke i bubice u glavi.
Kad je došao otac s posla ispričala mu je ceo slučaj. Otac me ispitivački pogledao pa kaže "Možda dete vidi. Šta je tu čudno? Neko ima tu moć. Možda baš naše dete ima tu moć da vidi".
Ma, daċu ja njoj, kaže majka. Kako vidi? Kako to ja ne vidim?
Pa ja sam je rodila! ... I to, a i neki dogadjaji od pre toga behu razlog da počnem dobijati batine s vremena na vreme od majke, valjda onako preventivno. Jer, kako ja mogu da vidim kad ona ne vidi? Zašto ja postavljam prepametna pitanja i sve starije bacim u razmišljanje, da ni oni ne znaju odgovor vrlo često? Kako to njoj ne padnu na pamet takve misli, takva pitanja? Kako uopšte ja mogu biti toliko pametna i inteligentna kad me se ona rodila, a ona sama nije toliko pametna?, Kako ja, dete, da budem toliko pametna, a ona toliko starija od mene i nije toliko pametna, pitala se ona više puta naglas.
I ta pamet veća nego njena koštala me nekih preventivnih batina, da mi istera te bubice iz glave ... 😏
Ona se bojala mene i moje vidovitosti i dala je sve od sebe da to uguši, da spreči da se razvija.
A posle dan dva krenusmo u grad, polako, peške, niz Bulevar Revolucije, tada. I čim prodjosmo Cvetkovu pijacu i Cvetkovu kafanu, malo niže, ka Lionu, s leve strane crnilo i garež, polomljena, ispucala stakla ... Tužna slika izgorele fabrike obuće Bata. Auuuh! Pa ovo je izgorelo, kaže majka. Auuu, kol'ka šteta!!!
Pa kažem ti ja da je mnogo velika vatra, rekoh. I meni je bilo žao te zgrade. Mnogo je tužno i ružno izgledala. Šteta je bila ogromna. Za ljudstvo se ne sećam više da li je bilo povredjenih, poginulih.
Нема коментара:
Постави коментар