Odavno ne napisah ni redak ... Ovaj Blog sam otvorila zbog SFI i Tripple Clicks, ali sam vremenom rešila da malo, zapravo potpuno, promenim formu ... Pišem po koju misao, razmišljanja na razne teme, kako koja naleti i počne da me opseda, neki zaključak, neku situaciju koja me izbaci iz takta jer me nepravedno pogodi ... Moj Blog mi dodje kao one čuvene "Jutarnje stranice" koje se preporučuju u gro slučajeva, kao lekovite a i vrlo korisne, iz kojih se kasnije mogu izvući dobri članci i teme za pisanje knjiga i romana. 😁
Eto, jutros se setih nekih momenata iz mog ranog detinjstva.
Bila sam jako obdareno dete i što više o tome razmišljam, sve više me muči to što moje potencijale nisam mogla da razvijem uopšte, a ne do maksimuma.
Danas dok gledam i slušam čime se ljudi sve bave, čime se proslavljaju i zabavljaju svet naježim se i zgrozim, mnogo puta.
Čemu narod aplaudira i šta veliča, to je za plakati.
Ja sam želela da idem u muzičku školu. Otac je bio oduševljen i hteo je da mi kupi harmoniku. Dvoumio se da li dugmetalu ili sa klavijaturom. Pominjao je i neke marke istih. Ja sam se pobunila i rekla odmah da ja želim klavir. Tu je nastao problem. Klavir je bio dosta skuplji od harmonike, a i stanovali smo u neuslovnoj kuċi, u baraci, gde ide klavir u takav prostor, a i imali smo samo jednu prostoriju od oko 20 kvadrata, koja nam je bila i dnevna i spavaća soba i kuhinja i klavir bi zauzeo puno prostora ...
Ali, na kraju krajeva, ako dete baš hoće klavir, pa videćemo, što da ne... E onda je došao glavni problem, koji nismo uspeli da prevazidjemo. Do škole se išlo tramvajem, trebalo je neko da me prati do škole i nazad. Otac je odmah rekao da će to majka, domaćica, ali njoj to nije padalo na pamet. Šta? Da ide sa mnom do muzičke škole u koju se uopšte ne razume?! I da gubi vreme!? Da stoji tamo negde i da me čeka? Taman posla!
Očevo objašnjenje da ona uopšte ne mora da ima pojma o muzici niti sluha čak, kao i da ne mora nigde da stoji, može u nekoj obližnjoj kafani ili poslastičarnici da popije kafu, limunadu i sl. nije pomoglo. Da idem sama ili sa drugaricom, koju sam kasnije u OŠ upoznama, a svirala je violinu, nije dolazilo u obzir. Ostala je neumoljiva. Ni ona nije završila muzičku školu pa šta joj fali? Ne moram je imati ni ja! Tu je bio kraj mom muzičkom obrazovanju.
Za balet je bila priča pre muzičke, da je to STRAŠNO naporno, da mora da se stoji na vrhovima prstiju, lome se noge, nije to za mene ... I tu je bio kraj mojoj baletskoj karijeri.
... ... ... Nastavak sećanja iz ranog detinjstva u sledeċoj objavi, da ne bi svaki blog ličio na roman 😎
Eto, jutros se setih nekih momenata iz mog ranog detinjstva.
Bila sam jako obdareno dete i što više o tome razmišljam, sve više me muči to što moje potencijale nisam mogla da razvijem uopšte, a ne do maksimuma.
Danas dok gledam i slušam čime se ljudi sve bave, čime se proslavljaju i zabavljaju svet naježim se i zgrozim, mnogo puta.
Čemu narod aplaudira i šta veliča, to je za plakati.
Ja sam želela da idem u muzičku školu. Otac je bio oduševljen i hteo je da mi kupi harmoniku. Dvoumio se da li dugmetalu ili sa klavijaturom. Pominjao je i neke marke istih. Ja sam se pobunila i rekla odmah da ja želim klavir. Tu je nastao problem. Klavir je bio dosta skuplji od harmonike, a i stanovali smo u neuslovnoj kuċi, u baraci, gde ide klavir u takav prostor, a i imali smo samo jednu prostoriju od oko 20 kvadrata, koja nam je bila i dnevna i spavaća soba i kuhinja i klavir bi zauzeo puno prostora ...
Ali, na kraju krajeva, ako dete baš hoće klavir, pa videćemo, što da ne... E onda je došao glavni problem, koji nismo uspeli da prevazidjemo. Do škole se išlo tramvajem, trebalo je neko da me prati do škole i nazad. Otac je odmah rekao da će to majka, domaćica, ali njoj to nije padalo na pamet. Šta? Da ide sa mnom do muzičke škole u koju se uopšte ne razume?! I da gubi vreme!? Da stoji tamo negde i da me čeka? Taman posla!
Očevo objašnjenje da ona uopšte ne mora da ima pojma o muzici niti sluha čak, kao i da ne mora nigde da stoji, može u nekoj obližnjoj kafani ili poslastičarnici da popije kafu, limunadu i sl. nije pomoglo. Da idem sama ili sa drugaricom, koju sam kasnije u OŠ upoznama, a svirala je violinu, nije dolazilo u obzir. Ostala je neumoljiva. Ni ona nije završila muzičku školu pa šta joj fali? Ne moram je imati ni ja! Tu je bio kraj mom muzičkom obrazovanju.
Za balet je bila priča pre muzičke, da je to STRAŠNO naporno, da mora da se stoji na vrhovima prstiju, lome se noge, nije to za mene ... I tu je bio kraj mojoj baletskoj karijeri.
... ... ... Nastavak sećanja iz ranog detinjstva u sledeċoj objavi, da ne bi svaki blog ličio na roman 😎
Нема коментара:
Постави коментар