Kaže izvesni Saša Borojević na svom Portalu, a neko sherovao,
"Zakazao sam moje vakcinisanje za 2031., do tada će biti ispiranje vakcine" ili tako već nekako reče 😄
Moradoh da odgovorim.
Nema potrebe, jer tu negde, do 2034., možda i pre, ne mogu se više tačno setiti godine, koliko se sećam, sada već kao kroz maglu, ispodešavaće se mnoge čudne stvari, skoro da i neće biti sveta ... Pa nećemo se imati od koga ni od čega čuvati ... kaže moj davni, davni san, još iz detinjstva, mladalaštva ... ulice prazne, neboderi prazni, a na ulicama uredno parkirani automobili stoje, sve zamrlo ... itd, itd...
Sećam se moga sna, kako je preko puta tadašnje zgrade SIV-a, gde je inače bila neka livada i strnjište prilično visoke i sasušene trave, u mom snu behu novosagradjene zgrade, višespratnice, divno uredjeni kvartovi ...
Sutradan, na poslu ispričah svima moj san. Koleginica sa Novog Beograda, sa stanom kod htl. Jugoslavija oduševljeno slušaše, a onda setno reče "Iz tvojih usta u Božje uši. Taj deo je pored tako važnog, značajnog objekta, a tako ružan, neugledan. A dolaze delegacije iz celog Sveta tu i to tsko gledaju..."
I kroz nekoliko godina poče da se raščišćava teren, polako počeše da niču zgrade iz mog sna ...
Mnogo pre toga, dok živeh na Zvezdari, kod Olimpa, na delu gde je današnji Konjarnik, a tada behu nekakve njive, kukuruzišta, sanjah upravo one Kule i solitere i višespratnice i ispričah ukućanima. Otac, gradjevinac, monter-kranista, se vrlo zaintrresovao za moj san, pa me ispitivao detaljno kako izgledaju ti oblakoderi, te kuće, ja mu opisivah, da su sve od betona te najviše ... Mi takve još nismo gradili u celoj Jugoslaviji, konstatovao je on. Čudio se mom snu, takve samo u Americi postoje, rekao je tada ...
No, posle izvesnih godina na tom terenu počela je gradnja novog naselja, baš kao iz mog sna.
Čak je i dobio stan od firme i to da bira, hoće na Novom Beogradu ili na Konjarniku. S tim da smo se mogli odmah preseliti na Novi Beograd ili čekati izgradnju na Konjarniku.
Majka je tu presudila. Nije htela ni da ide da vidi stan na Novom Brogradu, dvosoban, 62-65m2, nego je htela novi, dvooposoban (57m2) ns Konjarniku. Zato čekasmo 3-3,5 godine da se napravi naš soliter. Obilazismo gradilište često i uredno prstismo sve faze gradnje.
Imadosmo čast i privilegiju, zbog kolege gradjevinca, da se popnemo nekim betonskim kosturom od stepeništa, do našeg budućeg stana, čim su stigli do V sprata.
I izgradio se Konjarnik, kao iz mog sna.
Čudno ili ne, ali moji snovi se obistinjuju.
Sećam se moga sna, kako je preko puta tadašnje zgrade SIV-a, gde je inače bila neka livada i strnjište prilično visoke i sasušene trave, u mom snu behu novosagradjene zgrade, višespratnice, divno uredjeni kvartovi ...
Sutradan, na poslu ispričah svima moj san. Koleginica sa Novog Beograda, sa stanom kod htl. Jugoslavija oduševljeno slušaše, a onda setno reče "Iz tvojih usta u Božje uši. Taj deo je pored tako važnog, značajnog objekta, a tako ružan, neugledan. A dolaze delegacije iz celog Sveta tu i to tako gledaju..."
I kroz nekoliko godina poče da se raščišćava teren, polako počeše da niču zgrade iz mog sna ...
Mnogo pre toga, dok živeh na Zvezdari, kod Olimpa... na delu gde je današnji Konjarnik, a tada behu nekakve njive, kukuruzišta, sanjah upravo one Kule i solitere i višespratnice i ispričah ukućanima. Otac, gradjevinac, monter-kranista, se vrlo zaintrresovao za moj san, pa me ispitivao detaljno kako izgledaju ti oblakoderi, te kuće, ja mu opisivah, da su sve od betona te najviše ... Mi takve još nismo gradili u celoj Jugoslaviji, konstatovao je on. Čudio se mom snu, takve samo u Americi postoje, rekao je tada ...
No, posle izvesnih godina na tom terenu počela je gradnja novog naselja, baš kao iz mog sna.
Čak je i dobio stan od firme i to da bira, hoće na Novom Beogradu ili na Konjarniku. S tim da smo se mogli odmah preseliti na Novi Beograd ili čekati izgradnju na Konjarniku.
Majka je tu presudila. Nije htela ni da ide da vidi stan na Novom Brogradu, dvosoban, 62-65m2, nego je htela novi, dvoiposoban (57m2) na Konjarniku. Zato čekasmo 3-3,5 godine da se napravi naš soliter. Obilazismo gradilište često i uredno pratismo sve faze gradnje.
Imadosmo čast i privilegiju, zbog kolege gradjevinca, da se popnemo nekim betonskim kosturom od stepeništa, do našeg budućeg stana, čim su stigli do V sprata.
I izgradio se Konjarnik, kao iz mog sna.
A još ranije imala sam čast da se sa dekom, bele duge, uredne brade (nije bio sveštenik), vozim nekom čudnom kabinom-letelicom... I prolazili smo kroz različite vremenske epohe, a on mi je ukazivao na neke bitne dogadjaje dole na Zemlji... Ako bih nešto pitala, a da se narod dole uskomešao, "deka" bi me ućutkivao... Narod nije smeo dole da nas čuje, govorio mi je tiho... I čim mi ućutimo, narod ne čuje ništa, počinju opet da rade što i do tada ili da pričaju, u nekoj epohi i da se svadjaju... Mi smo ćutke posmatrali ili bi mi on tiho, šapatom objašnjavao šta se dole dešava... Tako stigosmo i do te 2022.-25.-35. ...
I to ispričah ujutru ocu i majci. Tata nije umeo da dešifruje san.
A nismo ni znali kako bi se mogla zvati takva letilica...
Posle nekoliko meseci pojavila se emisija na Tv-u pod nazivom "Vremeplov"!
E, pa to je pravo ime za onu letilicu iz mog sna, rekoh tada. Vremeplov! Vozila sam se Vremeplovom, kroz vreme...
Нема коментара:
Постави коментар