среда, 3. фебруар 2021.

Just Morning Thinking

 Moglo bi se nazvati i Jutarnjom stranicom. 

Izašla mi je sinoć predvspavanje groznica ns gornjoj usni posle dužeg vremena. I to me nervira. 

Pijem redovno po 1 šumeću tab. Multivite, ali ... nije to više ona ista. Samo liči, podseća pakovanje na staru. 

A staru je proizvodio Hrmofarm, ovu sada Nemačka. 

Od stare si, čim je polsko posrkućeš, posle 15-tsk minuta osećao snažan priliv energije, elana, poleta, zdravlja. 

Od ove sada ne osećaš ništa. Eto, tek je popijem, zavaravajuċi sebe da sam unela vitamine, učinila nešto dobro za sebe, za moju kondiciju, moj organizam, moje zdravlje. 

Od kako se promenila vlast, od 2000.-te pa do sada, mada se dešavalo i ranije sporadično, sada učestalo, po sistemu must have ili must do, tačnije, sve što valja ili je valjalo vlast je dala sve od sebe da to uništi, pokvari, sjebe, proda, upropasti. 

Tako je učinila, eto, i sa Hemofarmom. 

I ponovo mi se vraća sećanje na grozan period u grčkoj, a i dugo godina posle grčke i moje borbe za život i opstanak. 

Borbe sa abnormalnom anemijom, nekih 10 god. Perioda kad ni jedno gvoždje, ni dvo- ni tro-valentno, ni sa injekcijama B12, ni B6 vit., ni kapsule gvoždja, ni transfuzije krvi nisu mi pomagale. 

Kada se moja doktorka čudom čudila kako ja uopšte ustanem iz kreveta i kako uopšte uspem da dodjem do Doma Zdravlja i nje. A napolju t°+beskonačno, Zvezda upekla, zdravi padaju u nesvest, loše im je, sede skriveni po kancelarijama uz air kondišne i po kućama, bojeći se da izadju napolje. 

A i zimi, po vrlo niskim t° tih godina. 

A js sam imsla neke moje metode i načine. Prvi je išao iz glave. Snažna volja i želja i ljubav prema Životu, još od nsjranijeg detinjstva. Ma, od rodjenja. 

Drugo su bile neke vrlo obične stvari, čije vrlo pozitivno dejstvo i brzi učinak otkrih sama, a to su bile tada moje male tajne, da kažem, koje su me trenutno vraćale u život. 

Behu to Coca cola, o kojoj može da priča ko šta hoće, sli ona je mene spašavala, podizals mi je odmah nibo šećera i davala snagu da se krećem, da hodam, da se ne srušim na sred ulice, da ne posustanem...po lepom vremenu i previsokim t° vanjskim. 

Druga je bila šumeća Multivita. Po samo jedna tableta, kolika je dozvoljena dnevna doza, imala je brzi efekat. Posle šolje tog napitka, posle 25-tak minuta krene osećaj nadolazeće velike energije koja traje dugo. Ako ipak moram dugo da hodam, tj. daleko da idem, onda ne popijem odjednom. Razmutim u bočici sa vodom i nosim sa mnom i pijuckam usput po gutljaj dva, da mi potraje što duže. 

Isto je bilo i sa Coca colom. Bočicu nosim ledenu, pijuckam po gutljaj dva... I rashladjuje me i daje snagu. 

A zimi nisam znala šta da radim. Ne mogu coca colu, hladi me. A ni za multivitu nisam imala uvek novca. Ili sam popila pakovanje od 20 tableta, pa moram napraviti neku pauzu. Ne vslja ni dugo isto piti, vremenom nema više pravi efekat. 

I onda jednog hladnog zimskog dana, krenuh u supermarket, kao i obično, koji je bio na vrhu brdašca u koje je gledao moj stan u soliteru. Do vrha se mora preći tačno 88 stepenika, sa dugačkim ispustima izmedju nizova stepenika. I još na prvom najkraćem nizu od nekih 5-6 stepenika osetih veliku nemoć. Krenuše mi suze, zbog te spoznaje. Srećom neko se setio, pa nam je na sred tog stepeništa postavio nešto pre toga gelendere, ali na stepeništu, dok na ispustima, dugim po nekih 15-tak+ metara nije bilo gelendera. Grozničavo razmišljah, da ja miram stići do vrha i još nešto dalje od toga, možda do supermarketa, a možda i do pošte, da podignem novac ili možda do apoteke. Više se ne sećam tačno, ali znam da sam morala ići gore. 

I stegnem srce, obrišem suze, skupim sve ostatke nekakve snage, i držeći se najčvršće za gelender obema rukama, krenem zapravo snagom ruku i mozga da se penjem uz stepenište. Na kraju svakog niza stepenika, i dalje se rukama oslanjajući čvrsto na gelender, pravila sam pauze i odmarala, skupljajući hrabrost da krenem dalje stazom do sledećeg niza i sledećeg gelendera. I tako do vrha stepeništa.  Još u startu pomislih, šta će reći komšiluk, sigurno me mnogi sada mogu videti i vide sa svojih prozora i pitaju se šta mi je, da li sam pijana, drogirana, nakljukana lekovima ili bolesna id najteže bolesti, na samrti? I bi mi neprijatno i teško na srcu zbog toga. Jer, važila sam za dobro dete, finu ženu, damu i odjednom, po pivrstku uz grčke padoh na najniže grane. 

Razvod, sin u medjuvremenu postao narkoman, ja se čudno ponašam, ubledela, prepolovljena se vratila iz grčke, kost i koža, pokretni kostur, leš, para nigde, posle 3,5 godine provedene na radu u inostranstvu. I to mukotrpnom, iscrpljujućem radu i teškom životu. 

No odmah odbacih sve te misli. Rekoh sebi da se mene uopšte ne tiče ni ko gleda, ni ko šta misli, ni ko će šta da govori. I o mnogima od njih se priča svašta, a mogla bih i sama da jažem puno toga, na osnovu mojih zapažanja i onog što sam lično čula iz pojedinih stanova, preko leta, kroz širom otvorene prozore.  Ja moram tamo gde sam krenula i moram da pregrmim ovu nemoć i da ozdravim. Ozdraviću ja, daće Gospod Bog, ja sam njegovo Miljenče. On neće pustiti da mi se desi ono najgore. 

Jednom me je vratio nazad, kad sam prersno otišla kod njega. Kasnije smo se nekoliko puta susreli i  družili gore, na Nebeskom prostranstvu, tokom noći. Dok je moje telo beživotno, mirno ležalo u mom krevetu, moja duša je putovala sa Njim Nebeskim svodom i odozgo mi je pokazivao svašta nešto dole na Zemlji i objašnjavao ili samo upirao prstom u kom pravcu da gledam i pažljivo osluškujem šta se dole dešava, šta se priča. 

No to je neka druga tema, o njoj drugom prilikom.

Posle par dana reših da pazarim u maloj, bližoj radnji. I sasvim slučajno, u toj najbližoj radnji spazim one pivske boce od 0,5 lit., ali sa paradajz sokom. Kuvanim paradajzom, bez konzervansa, kako je pisalo na etiketi. I setim se detinjstva i koliko sam volela taj paradajz sok, koji je majka pravila kao zimnicu, a i sve rodjake i komšinice i mnoge druge žene. I kako su mi branili da pijem u velikim količinama, hovoreći mi da nije zdravo piti mnogo, ali je jako zdrav zs organizam u malim količinama. Po šoljicu od kafe do pola čaše za decu, za odrasle čašu maximum maximuma, a i to je mnogo, govorili su. 

I ja odlučim istog trena da kupim flašu tog soka, uz ostale potrebštine. 

 Ali, osećam nemoć. Jedva sam došla od mog solitera do radnje, sa više pauza odmora, koja je u istoj mojoj maloj, kratkoj ulici, ja na početku, ona na kraju ulice, 100-tinak metara rastojanja. I ne znam jsko da se uopšte vratim kući, da se ne srušim usput. Snage više nemam. Poslednjom snagom mozga hodam kroz radnjicu. I nisam kupila ništa mnogo, ni teško, jer ne bih mogla ni da nosim. Tek neku važnu sitnicu, koja mi je ponestala u kući. 

I, setivši se svih onih dokoličara, pivopija i alhosa, koji cevče svoja pića iz "unučića" i baš ovih pivskih glaša, tu iza, pored, a sve češće ispred radnje, ne skrivajući se više, odlučim istog momenta i kad platih i spakovah kupljeno, zamolih kasirku da mi otvori flašu, ali pažljivo, jer mi treba čep, da se ne iskrivi previše. I žena mi učini, jer ima otvarač za flaše, vezan za njen pult, kao hemijske olovke po bankama i pošti. 

I ja još u antreu radnje popijem par gutljaja, polako izadjem iz radnje i krenem kući. I na svakih 10-15-tak metara zastanem i povučem iz flaše koji gutljaj, pa nastavim i počeh ubrzo da osećam boljitak. Svaki gutljaj mi je davao po malo snage. I ahvaljujući soku od paradajza jedva stihoh kući. Da nije bilo njega, ne bih uspela, to znam sigurno. 

Onda se kod kuće pokajah što nisam kupila još jednu bocu. Ali neki od narednih dana reših da ponovo odem i kupim još jednu bocu, kojs mi žibot znači. Sa svskom narefnom bocom ja sam dobijala novu snagu da se krećem i ne samo da se krećem, da jačam. 

I ne samo da sam vodila borbu protiv anemije, nego i borbu sa bedom i siromaštvom. Ali i o toj borbi ću drugom prilikom. 

Nego, od jutros razmišljam, od promene vlasti, kao što rekoh, prosto se osećam kao Šekspirov junak, kao Hamletina i kažem došlo je vreme za To Be, Or Not To Be"?! 

Ili da se čovek ubije ili da tu glupu marvu sa vlasti ubije. 

Izmedju dz se ubijem ili nekog od njih da ubijem, neka mi Gospod Big oprosti, ali siguno bih odabrala da ubijem njih, a ne sebe. 

Meni je još uvek rano za selidbu u Večna Lovišta. Imam ja još dva kruga od 60 do odlaska. 

I o tome ću opširnije drugi put.  

Sem, naravno, ako mi Bog Otac ne priskoči u pomoć, pa ih On satre, ne dozvolivši da njegovo Miljenče zaprlja svoje ručice tim činom. 




Нема коментара:

Постави коментар