Od kad znam za sebe volim da jedem meso. Otac me naučio. I obožavao je da mi da pileći batak napr., da sama držim u ruci i da ga jedem i oglođem do koske.
Kad god BiH malo ubledela u licu donosio bi razne džigerice, a vrlo često i konjsko meso.
U jednom trenutku, još u tom najranijem detinjstvu, postadoh svesna da tamo neka životinja mora biti ubijena, da bismo imali na tanjiru juče nekog mesa.
I ja se zgrozih i rekoh ocu da ja više neću da jedem meso.
Pita on zašto? Ja mu pojasnih razlog i da je meni žao tih životinja.
Malo se zamislio i razmislio, pa mi objasnio da se te životinje i uzgajaju upravo u te svrhe. Da i u Sv.Pismu piše koje su životinje jestive, a koje ne.
Gospod je to tako odredio.
Nadovezaću se na temu samoubistava i pokušaja samoubistava, učestalim među veterinarima u Norveškoj.
Veterinari imaju jednu plemenitu misiju, da leče i ljubimce i jestive i nejestive životinje, ali i da im olakšaju muke, bolove, patnje i odlazak sa ovoga sveta, eutanazijom.
To je plemenit gest, a ne krvništvo.
Нема коментара:
Постави коментар