Mnogo se priča u zadnje vreme posebno, o Zahvalnosti. I o tome da treba da budemo zahvalni na onom što imamo, a ne da želimo i tražimo ono što nemamo.
Sve pogrešno posmatrate i pogrešno shvatate.
Prvo, niko ništa ne daje za džabe, pa je logično da čovek pita tog šeika "A što ćeš mi dati 2 miliona? Šta ja treba da uradim za ta dva miliona?"
Drugo, ni mi nismo oči dobili od Boga za džabe. Niti da namigujemo, niti da se drugima podsmevamo, da ih zavodimo, ni slično.
Gospod vidi/gleda kroz sve te naše oči šta se na ovom svetu dešava, a vidi i naše duše, jer oči su ogledalo duše. I možemo mi glumatati što god hoćemo, ali ne možemo ništa da sakrijemo. I svi blagoglagoljivi, koji misle da će lepim rečima da se umile kod Boga, a misle i rade nešto mnogo drugačije od izrečenog, to kod Boga ne prolazi.
Oni, kojima je uskraćen vid ili sluh, oni su lekcija, da i ako ne vidimo, niti čujemo, možemo preko dodira, pitanja i opipavanja da spoznamo nekog ili nešto.
Možemo čak i preko čula mirisa mnogo toga da otkrijemo i spoznamo.
Ništa se ni od koga ne dobija za džabe. Sve ima svoju svrhu i neku pozadinu.
Treba da smo zahvalni na onome što imamo, ali takođe je normalno i da želimo ono što nemamo, a što nam treba, što će nam koristiti. N samo zato što to neko drugi ima, tj. ne iz zavisti, ljubomore i sl. Samo iz potrebe.
Нема коментара:
Постави коментар