U crkvu se ne ide zbog čopora, ide se zbog sebe, zbog Gospoda Boga, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog i njegovog Sina i zbog Molitve.
I tu nas ne zanimaju ostali prisutni, ni njihovo ponašanje, sem ako ometaju tok liturgije, ni njihovo licemerje.
Nije na nama da ih procenjuje o, niti im sudimo. To ostavljamo Gospodu Bogu, koji sve vidi, čuje, snima, registruje i vidljivo i nevidljivo. I telo, govor i dušu, misli. I oni će pred njega stati kad tad i položiti račune za svoja dela i nedela.
Mi idemo zbog sebe i opštimo sa Bogom kroz liturgiju i pomolimo se, zahvalimo Bogu za ono što nam je priuštio, u nečemu pomogao, nešto darivao. Ili ga zamolimo za pomoć da prevaziđemo neku situaciju, neku teškoću, nepravdu sa kojom smo se sreli. Nas samo to zanima. To je poenta odlaska u crkvu.
Razgovor sa ostalim prisutnima se obavlja posle liturgije, napolju, ispred crkve ili u Parohijskom domu, uz kaficu, čaj ...
A to "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe..." da ideš redovno u crkvu, tj. na liturgiju, kazalo bi ti se samo. Ili makar da čitaš literaturu o veri, Sv. Pismo i dr.
Bližnji ti ne mora biti niko od porodice, familije, tj. po krvi, to može biti i potpuni stranac, koji ti pruži ruku ili kome ti pružiš ruku, pomoć u nekoj situaciji, a pored kog su mnogi, koji su mu trebali pomoći, mirno prošli ne pogledavši ga, napr.
To je onako ukratko, pojašnjenje.
Na liturgiju dolaze mnogi, a da uopšte ne slušaju šta sveštenik pripoveda. Fizički su tu, a umno ko zna gde.
Svima nam se to ponekad dogodi da u nekom trenutku odlutao u mislima, ali moramo biti toga svesni i odmah se vratiti i koncentrisati na tok i smisao liturgije.
Pažljivo pratimo izlaganje sveštenika tokom cele liturgije i dobijemo puno pojašnjenja nekih nam nepoznanica.
A i dosta materijala za razmišljanje, za dalju analizu.
Drago bi mi bilo da sam ti makar malo približila razlog i motiv našeg odlaska u crkvu i samu veru.
Нема коментара:
Постави коментар