Često osetim neku teskobu, nešto me muči, zasmeta mi, a sad shvatih i šta.
Vidim da su mnogi sveti ljudi i čudotvorci živeli vrlo skromno, mnogi i asketskim životom, prezirući i odbacujući sva zemna bogatstva i lepote na zemlji.
I crkva nas tome uči i to propoveda kao model življenja, da bismo zadobili mesto u večnom Božijem Nebeskom Carstvu.
Znači, da bi bio sveto lice treba da živiš skromno, skoro u bedi i siromaštvu.
Lično smatram to pogrešnim viđenjem stvari. Po mom pojmljenju važan je dobar balans između materijalnog i duhovnog. Ne sme tas na toj vagi da pretegne previše ni na jednu stranu.
Da to nije presudno za dobijanje svetačkog mesta na tom Božijem Nebeskom Carstvu, potvrđuje i naš slavni sv.Knez Lazar, njegov sin, Sv.Despot Stevan Visoki, pa Sv.Car Konstantin i Carica Jelena, ravni Apostolima i drugi. Oni svakako nisu živeli skromno, živeli su na dvorovima, uz poslugu i u svakom izobilju.
Gospod Bog Otac to od nas ni ne traži, niti očekuje.
Čak šta više, smatram da nemam prava da prezirem zemna bogatstva i lepote na Zemlji, jer time, pre svega,
vređam Gospoda Boga Oca, Svedržitelja i Tvorca Neba i Zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Sva zemna bogatstva i lepote na zemlji su Njegovo delo i Njegove kreacije. I ko sam ja da to podcenjujem i odbacujem. On je to stvorio za Narod i dobrobit Čoveka, da u tome uživa i koristi.
I to treba da bude svakom Čoveku dostupno. I treba da se tome divimo i da Mu iskazujemo Zahvalnost, Poštovanje i divljenje.
Rekla bih da je to izmislila neka gramziva, pohlepna, megalomanska vlast iz senke, pre svega, koja i nije Hrišćanski nastrojena. A da je crkva prihvatila to da propoveda da bi unesrećeni, osiromašeni narod utešila, da ne padne u opštu, kolektivnu depresiju.
Нема коментара:
Постави коментар