Poznat mi je taj osećaj kad neko ode "zauvek". I uvek je to za nas iznenada, čak i ako je prethodila neka bolest.
I pitam se već neko vreme
(posle puno godina od rastanaka), da li je uredu da toliko tugujemo i plačemo za tim osobama i njihovim odlascima?! Nije li to malo sebično od nas? Ako postoji taj Drugi Svet, to Božije Nebesko Carstvo, puno nestvarne lepote, smirenja, oslobađanja od svake brige, patnje, problema i bolesti, ako svi oni, uglavnom, odlaze uz osmeh, sa radošću, što su videli ili krenuli u susret Bogu Ocu, Hristu, Majci Božijoj, svom roditelju, rođaku, dragoj osobi, primamljivoj Svetlosti, Anđelima ili kome god, zar ne bi trebalo i mi da se tome radujemo?
Umesto toga mi patimo, mi tugujemo, mi smo uvređeni i razočarani, jer smo napušteni, prosto ostavljeni na cedilu, da se snalazimo kako znamo i umemo, naša navika da ih imamo u vidokrugu, u sluhokrugu, kad god poželimo je ometena, onemogućena. Treba nam mnogo vremena da se oslobodimo te "navike". Nije nam dovoljno da ih imamo zauvek u ❤️ i često ili povremeno u mislima.
Kao da smo ljubomorni što je njima tamo negde lepo, što uživaju u mnogim nama neznanim radostima.
Sve se svodi na navike i mukotrpno, teško i dugotrajno oslobađanje od tih navika, bilo da se radi o navici i uzdržavanju od hrane, cigareta, dragih i voljenih osoba...
Samo treba da se oslobodimo navike, ljubomore, posesivnosti i skoncentrišemo na uspomene i ❤️ i biće nam lakše i lepše.
Te odlaske treba da shvatimo kao privremeno odsustvo. Poput odlaska svakog na svoj posao i sl.
Нема коментара:
Постави коментар