недеља, 10. фебруар 2019.




Hvala Bogu da je bar nekom pomogao. Na početku karijere bio je uobražen i nadobudan. Imadosmo krajem '80-tih saobraćajku na izlasku iz Vukovara ka Osijeku, neko prelom ruke, noge, neko posekotinu na glavi, rasečenu usnu, naprsla rebra, a ja povredu vrata. Bolovi su bili nesnosni, kao da padam u bezdan, kad treba da legnem. Svi se odmah javili i prevezeni u najbližu bolnicu, ja hrabra, ne krvarim, pa ... Ja, nažalost izdržah do povratka kući, pa odmah odoh u Klinički centar, na ortopediju, načekah se dok je došao lekar i to beše baš dotični dr., mlad, perspektivan, pregled, snimanja, pregled opet i ispitivanja po ko zna koji put kako sam se i gde povredila i dade nalog da mi stave šanc kragnu, ali i objašnjenje da mi ta povreda/deformacija, nije od saobraćajke (!?!), pa od JAT-a, čijim smo autobusima i u čijoj organizacij išli na taj seminar u Osijek  nisam ni potraživala odštetu, a probleme sa vratom i glavoboljama imadoh još dugo godina kasnije.
Hvala Bogu da je makar nekom pomogao.
Divno bi bilo da je operacija sasvim uspela i da su se sve funkcije vratile, mada ... sumnjam.
Mojoj ćerki su pre tri godine operisali neki tumor na glavi, kod slepoočnice, srećom nije zahvatio mozak, bio je na dostupnom mestu, cela suprotna strana tela se oduzela, pola tela od glave do pete, zamrznuta faca, ruka, noga van funkcije, kao šlog ... Rekoše doktori da je to normalna pojava pri takvim operacijama i da će se sve vratiti u normalu postepeno, za par meseci do godinu dana. Medjutim, šaka leve ruke joj se nije vratila u potpunosti. Može da pomera prste, ali u njoj nema snagu. Ne može da stisne pesnicu, ne može da koristi pribor za jelo sa obe ruke, samo sa desnom. Muž i deca joj usitne hranu nožem... Nju nije taj dr operisao, ali nervi su nervi i nepredvidivi kod povreda.

Нема коментара:

Постави коментар