Zanimljiv text, samo nigde ni reči o drogi. Mora da su Ameri izmislili priču o drogi i plasirali nam da opravdaju svoje korake, zar ne?
Ako je istinita priča o drogi, ja sam na strani Amera.
Šteta što i kod nas nema toliko nafte, pa da i ovde pokupe neki vrh ledenog brega, da nas spasu ove okupacije od strane naše bivše posluge.
A text na FB glasi ovako:
"Venecuela je zemlja koja na papiru izgleda kao san, a u stvarnosti živi kao opomena. Nalazi se na sjeveru Južne Amerike, okrenuta Karipskom moru, bogata prirodom kakvu malo koja država ima.
Glavni grad Karakas je velik, živ i pun kontrasta, a u cijeloj zemlji danas živi oko 28 miliona ljudi. Govori se španski jezik, a bolivar, nekada jaka valuta, danas je simbol dugotrajne ekonomske krize.
Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu i upravo je ta činjenica obilježila njenu sudbinu. Nafta je godinama donosila ogroman novac, gradila puteve i gradove, ali je zemlju učinila zavisnom od jednog jedinog izvora prihoda. Kada su došle političke greške, pad cijena nafte i snažne međunarodne sankcije, ekonomija se urušila. Inflacija je pojela plate, nestajali su lijekovi i hrana, a milioni ljudi su napustili zemlju tražeći osnovnu sigurnost.
Venecuela je godinama bila na udaru vodećeg svjetskog imperijalizma koji širom svijeta, pod različitim izgovorima, prisvaja prirodna bogatstva slabijih država, čak i silom, a u zadnje vrijeme potpuno otvoreno i javno.
Uprkos svemu, Venecuela ostaje prirodno čudo. Na njenom tlu nalaze se tepui planine, ogromne kamene zaravni ravnih vrhova koje izgledaju kao da ne pripadaju ovom svijetu. Sa njih se ruše Anđeoski vodopadi, najviši vodopadi na planeti. Kroz zemlju protiče rijeka Orinoko, jedna od najvećih u Južnoj Americi, koja hrani prašume i sela i vijekovima je bila životna arterija domorodačkih naroda.
Jedno od najneobičnijih mjesta na svijetu nalazi se upravo u Venecueli. Iznad jezera Marakaibo gotovo svake noći sijevaju munje, i to stotinama puta, bez grmljavine. Taj prirodni fenomen poznat je kao vječne munje Marakaiba i vidi se kilometrima daleko. Mornarima je nekada služio kao prirodni svjetionik.
Venecuela je i zemlja snažne kulture i emocije. Bejzbol je nacionalna strast, važnija od fudbala, a djeca odrastaju sanjajući da postanu profesionalni igrači. Muzika i ples su dio svakodnevice, a narodne tradicije i dalje žive uprkos siromaštvu. Svijet je pamti i po izborima ljepote. Venecuelanke su više puta osvajale titule Miss svijeta i Miss univerzuma, što mnogi vide kao simbol kontrasta između vanjskog sjaja i unutrašnje borbe.
Ime Venecuela znači Mala Venecija, naziv koji su joj dali prvi evropski moreplovci, zadivljeni kućama na vodi. Bila je jedan od osnivača OPEC a i decenijama važan igrač u svjetskoj energetici. Danas je zemlja rastrgnuta između onoga što ima i onoga što joj ne dozvoljavaju da koristi. Između prirodnog bogatstva i globalne politike. Između ponosa naroda i umora koji traje godinama.
Evo kao poentu sjetimo se one priče o dva goluba koja su stajala na grani i gledala kako razbojnici pale kuću poštenog čovjeka.
Jedan golub je odletio do rijeke, u kljun zahvatio malo vode i vratio se da je prospe po vatri. Znao je da to neće ugasiti požar, ali je ipak ponavljao isto. Drugi golub ga je pitao:
"Zašto to radiš kada nema smisla. Ne možeš ugasiti vatru."
A prvi golub mu je odgovorio:
"Možda ne mogu ugasiti vatru, ali želim da se zna na čijoj sam strani."
Ta priča je i priča o Venecueli, ali i o nama.
Nekada ne možemo promijeniti svijet, ali uvijek možemo izabrati stranu. A ponekad je i mala kap vode dovoljna da pokaže ko smo. "
