петак, 9. јануар 2026.

Crkva, Vatromet, petarde

 To je Običaj. 

Nekada se lupalo u šerpe, lonce, metalne lavore, korita, kante, kofe, danas se koriste petarde i vatromet. 

A sve sa razlogom. Razlog je da se zastraši i otera đavo, nečiste sile, zlo od naših domova i porodica. 

I to se radi isključivo na Badnje veče i 13.jan. u ponoć iliti na Srpsku Novu godinu ili sv. Vasilija. 

Može i da se samo otvori prozor i drekne, poviče, da se zastraši i otera zlo! 

To je Običaj. 

A to bacanje petardi po mesec dana pre i posle Oficijelne Nove godine, to je budalaština, besmislenost.

Smisao odlaska u crkvu

 U crkvu se ne ide zbog čopora, ide se zbog sebe, zbog Gospoda Boga, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog i njegovog Sina i zbog Molitve. 

I tu nas ne zanimaju ostali prisutni, ni njihovo ponašanje, sem ako ometaju tok liturgije, ni njihovo licemerje. 

Nije na nama da ih procenjuje o, niti im sudimo. To ostavljamo Gospodu Bogu, koji sve vidi, čuje, snima, registruje i vidljivo i nevidljivo. I telo, govor i dušu, misli.  I oni će pred njega stati kad tad i položiti račune za svoja dela i nedela. 

Mi idemo zbog sebe i opštimo sa Bogom kroz liturgiju i pomolimo se, zahvalimo Bogu za ono što nam je priuštio, u nečemu pomogao, nešto darivao. Ili ga zamolimo za pomoć da prevaziđemo neku situaciju, neku teškoću, nepravdu sa kojom smo se sreli. Nas samo to zanima. To je poenta odlaska u crkvu. 

Razgovor sa ostalim prisutnima se obavlja posle liturgije, napolju, ispred crkve ili u Parohijskom domu, uz kaficu, čaj ... 


A to "ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe..." da ideš redovno u crkvu, tj. na liturgiju, kazalo bi ti se samo. Ili makar da čitaš literaturu o veri, Sv. Pismo i dr. 

Bližnji ti ne mora biti niko od porodice, familije, tj. po krvi, to može biti i potpuni stranac, koji ti pruži ruku ili kome ti pružiš ruku, pomoć u nekoj situaciji, a pored kog su mnogi, koji su mu trebali pomoći, mirno prošli ne pogledavši ga, napr.

To je onako ukratko, pojašnjenje. 

Na liturgiju dolaze mnogi, a da uopšte ne slušaju šta sveštenik pripoveda. Fizički su tu, a umno ko zna gde. 

Svima nam se to ponekad dogodi da u nekom trenutku odlutao u mislima, ali moramo biti toga svesni i odmah se vratiti i koncentrisati na tok i smisao liturgije. 

Pažljivo pratimo izlaganje sveštenika tokom cele liturgije i dobijemo puno pojašnjenja nekih nam nepoznanica. 

A i dosta materijala za razmišljanje, za dalju analizu. 


Drago bi mi bilo da sam ti makar malo približila razlog i motiv našeg odlaska u crkvu i samu veru. 

четвртак, 8. јануар 2026.

Jabuka i Greh

 Ma, to sa jabukom, pitanje je da li je zaista to bila jabuka ili je neki đavo uspeo da krivotvori taj podatak. 

Isus je pokazao na jednu smokvi i rekao da će to stablo da se osuši. Mogla je to biti i smokva, znači, to zabranjeno voće. A u engleskom paradajz znači Raj. Ili u hrvatskom Rajčica. Možda je paradajz bio nekad jačeg stabla, pa je to bilo zabranjeno voće. Sad se smatra povrćem. I lubenica je  povrće, a mi je svrstavamo u voće. 

Jabuka, opet, važi za izuzetno zdravu voćku. U Engleskoj važi ona poslovica: jedna jabuka dnevno, drži doktora dalje od kuće.

Ako je ta jabuka toliko zdrava i korisna po zdravlje Čoveka, zašto bi Bog Otac zabranio deci da jedu nešto što koristi njihovom zdravlju?!  

Mislim da je jabuka pogrešnom proglašena Zabranjenim voćem, voćkom preko koje su se Adam i Eva ogrešili. 

A i Evin kostim ne liči baš na jabukovo lišće. A logično je da su svoje "kostime" ubrali sa stabla sa kog su ubrali i  Zabranjenu voćku, pod kojim su i stajali, kad ih je Otac prozvao. 

S druge strane, smokvin list se od davnina smatra kostimima Adama i Eve. 

A iskreno, i sam plod smokve po obličju podseća na mošnice muškarca, kao i na grudi, dojke, žena.  

I možda to nisu Šmokljani, nego Šmokljani, po Smokvi. Nego, ti jezici su sve pomrsili, tipa Špinat ili Španać umesto Spanać. 💁
Svako dobro od Boga svima želim! ❤️☦️ Hristos se rodi! ☦️❤️🎄🎊


недеља, 4. јануар 2026.

Grafiti i Bela Kuga

 Da, tako nekako i izgleda briga vrha za natalitet, a dok narod gladuje i beduje, oni kupuju 18-tu nekretninu u zemlji ili negde u svetu, investiciono zlato, jahte ... 

Na grupi "Samo Smeh Srbina Spašava" upravo je još neko svojom objavom potvrdio ono što ja rekoh još pre par decenija, jer mi je uzbuna oko pada nataliteta i "bele kugle" ostala uši, vređala inteligenciju. 

Neko na grupi postavio "grafit" sa nekog zida : 

"Srbi j.b.t. se 

Da nas bude više" 


Venecuela

 Zanimljiv text, samo nigde ni reči o drogi. Mora da su Ameri izmislili priču o drogi i plasirali nam da opravdaju svoje korake, zar ne? 

Ako je istinita priča o drogi, ja sam na strani Amera. 

Šteta što i kod nas nema toliko nafte, pa da i ovde pokupe neki vrh ledenog brega, da nas spasu ove okupacije od strane naše bivše posluge.  

A text na FB glasi ovako: 

"Venecuela je zemlja koja na papiru izgleda kao san, a u stvarnosti živi kao opomena. Nalazi se na sjeveru Južne Amerike, okrenuta Karipskom moru, bogata prirodom kakvu malo koja država ima. 

Glavni grad Karakas je velik, živ i pun kontrasta, a u cijeloj zemlji danas živi oko 28 miliona ljudi. Govori se španski jezik, a bolivar, nekada jaka valuta, danas je simbol dugotrajne ekonomske krize.

Venecuela ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu i upravo je ta činjenica obilježila njenu sudbinu. Nafta je godinama donosila ogroman novac, gradila puteve i gradove, ali je zemlju učinila zavisnom od jednog jedinog izvora prihoda. Kada su došle političke greške, pad cijena nafte i snažne međunarodne sankcije, ekonomija se urušila. Inflacija je pojela plate, nestajali su lijekovi i hrana, a milioni ljudi su napustili zemlju tražeći osnovnu sigurnost.

Venecuela je godinama bila na udaru vodećeg svjetskog imperijalizma koji širom svijeta, pod različitim izgovorima, prisvaja prirodna bogatstva slabijih država, čak i silom, a u zadnje vrijeme potpuno otvoreno i javno. 

Uprkos svemu, Venecuela ostaje prirodno čudo. Na njenom tlu nalaze se tepui planine, ogromne kamene zaravni ravnih vrhova koje izgledaju kao da ne pripadaju ovom svijetu. Sa njih se ruše Anđeoski vodopadi, najviši vodopadi na planeti. Kroz zemlju protiče rijeka Orinoko, jedna od najvećih u Južnoj Americi, koja hrani prašume i sela i vijekovima je bila životna arterija domorodačkih naroda.

Jedno od najneobičnijih mjesta na svijetu nalazi se upravo u Venecueli. Iznad jezera Marakaibo gotovo svake noći sijevaju munje, i to stotinama puta, bez grmljavine. Taj prirodni fenomen poznat je kao vječne munje Marakaiba i vidi se kilometrima daleko. Mornarima je nekada služio kao prirodni svjetionik.

Venecuela je i zemlja snažne kulture i emocije. Bejzbol je nacionalna strast, važnija od fudbala, a djeca odrastaju sanjajući da postanu profesionalni igrači. Muzika i ples su dio svakodnevice, a narodne tradicije i dalje žive uprkos siromaštvu. Svijet je pamti i po izborima ljepote. Venecuelanke su više puta osvajale titule Miss svijeta i Miss univerzuma, što mnogi vide kao simbol kontrasta između vanjskog sjaja i unutrašnje borbe.

Ime Venecuela znači Mala Venecija, naziv koji su joj dali prvi evropski moreplovci, zadivljeni kućama na vodi. Bila je jedan od osnivača OPEC a i decenijama važan igrač u svjetskoj energetici. Danas je zemlja rastrgnuta između onoga što ima i onoga što joj ne dozvoljavaju da koristi. Između prirodnog bogatstva i globalne politike. Između ponosa naroda i umora koji traje godinama.

Evo kao poentu sjetimo se one priče o dva goluba koja su stajala na grani i gledala kako razbojnici pale kuću poštenog čovjeka. 

Jedan golub je odletio do rijeke, u kljun zahvatio malo vode i vratio se da je prospe po vatri. Znao je da to neće ugasiti požar, ali je ipak ponavljao isto. Drugi golub ga je pitao:

"Zašto to radiš kada nema smisla. Ne možeš ugasiti vatru."

A prvi golub mu je odgovorio:

"Možda ne mogu ugasiti vatru, ali želim da se zna na čijoj sam strani."

Ta priča je i priča o Venecueli, ali i o nama. 

Nekada ne možemo promijeniti svijet, ali uvijek možemo izabrati stranu. A ponekad je i mala kap vode dovoljna da pokaže ko smo. "


петак, 2. јануар 2026.

Imamo sve, ali nemamo mira

 Kako ko. Ima svega, samo je mnogima nedostupno, nemogu sebi priuštiti. Ne treba nam zbog prestiža, nego zbog potrebe. 

Ne radi se tu i nezahvalnosti, nego o potrebi, za boljim životnim uslovima, koji utiču direktno i na bolje zdravlje. 

Bilo je gramzivih i pohlepnih, egoista uvek, ima ih i danas još više, ali i mnogo onih, skromnih, koji nemaju osnovno za život, za zdravlje. 

Što se tiče poruka i nedostatka razgovora, to je tačno.