Sve ovo mi ne liči na Nevadu, ali ...
Ne treba se opterećivati i previše razmišljati i porediti sve navedeno.
Treba uživati u svakom trenutku, svakom prostoru, svakoj situaciji, pronaći uvek nešto zbog čega se treba radovati, čemu se treba diviti, korigovati put ka ostvarenju neostvarenih planova ili ih potisnuti u kraj, uz opasku da verovatno nije još vreme za iste, pa kreirati nove želje i planove i raditi na ostvarenju tih novih i obavezno kombinovati umni i fizički rad, makar to bilo pospremanje garderobera ili špajza do podne ili u jednom danu i popodnevno, sutrašnje bavljenje duhovnošću, umetnošću, pisanjem, osmišljavanjem novih blogova, piknika, posete pozorištima, manifestacijama, nekim umnim radom. Fizički rad je odmor od umnog, a često i izvor novih ideja za umni rad.
Gledati treba samo napred, u širokom luku, nikako se ne osvrtati stalno pozadi. Bilo, prošlo! Ko zna zašto je tako moralo biti. Ko zna zašto je to uopšte dobro, što se baš tako dogodilo. Možda smo time izbegli nešto mnogo gore i grđe. Idemo dalje, u nova osvajanja naše Budućnosti, u nove Pobede.
Ne treba da čekamo da nam se dogodi Budućnost. Svaki delić sekunde, svaki minut i sat, svaki novi proživljeni dan je osvojen i proživljen delić naše Budućnosti. Toga moramo biti stalno svesni. I raditi na osmišljavanju te Budućnosti, da nam ne prolazi uludo, da ne protiče pored nas neopaženo i beskorisno.
I Duša će nam biti puna radosti i zadovoljstva. Biće i onih tereta na Duši, ali mnoge radosti i zadovoljstva će ih preplaviti i neće nas taj teret okupirati ni mučiti u velikoj meri.
Zato je najbolje da želje i planove preobratimo u ciljeve. Postavljamo sebi ciljeve i pronalazimo puteve i načine da stignemo ka njima. Bilo da se radi o nekoj kupovini, nekom hepeninga, nekom odmoru i užitku.
Daleko si sada, ali cilj ti je bolji život, pun komfor, onakav kakav ti želiš i koji tu možeš sebi priuštiti. Cilj ti je takođe da svake godine ideš u neko novo mesto na odmor. Cilj ti je da svake treće godine posetio Srbiju i tvoje Drage roditelje, prijatelje, mesta. Cilj ti je da ti roditelji dodju u posetu svake druge/pete godine. Tvoj Cilj do koga si stigla upornošću, srećom ili mukotrpnim radom kvare stalne reforme, pobune, promene političkog sistema, vlasti, restrikcije, anarhizam i ti svesno kažeš sebi da je to nedopustivo, sagledaš sve realne mogućnosti i shvatiš da bi tvoj cilj o udobnom životu, u novonastalim okolnostima, na koje nisi mogla uticati, bio ostvariviji selidbom ili povratkom u Srbiju i ideš ka novom ostvarenju Cilja, za punim komforom i ispunjenim životom. Ko hoće da ti se pridruži, hoće, ko neće i ne mora. Taj neko ispunjava i ostvaruje sopstvene Ciljeve, koji se razlikuju od tvojih. I to je Ok. Situacija će se promeniti utoliko što ćeš sada biti bliža onima koje si viđala periodično i preko Skajpa, napr. (roditelji. rođaci), a nadalje ćeš one, koje si imala svakodnevno uz sebe (sestra i njena porodica), viđati periodično i preko Skajpa.
Probaj Nale, Bog ti je dao obilje mogućnosti, mnogo veće nego što mnogi od nas imaju, a neki sigurno odavno priželjkuju.
Porodica je osnov društva. Sa tom tvrdnjom se svi slažu. I narod i vera i crkva i svi politički sistemi.
I Porodica ste bili tvodi roditelji, ti i tvoja sestra. Po udaji, Porodica ste ti, tvoj muž i tvoj sin. Tvoje bake i deke su živele u svojim kućama. Tvoji roditelji su napustili svoje roditelje kad su zasnivali svoje Porodice. Posećivali su se, brinuli jedni i drugima po potrebi, pisali pisma, telefonirala, ali nisu bili više Porodica. Tako je i sa tobom. Voliš tvoje roditelje, tvoju sestru, tvoje pretke, ali živiš u sopstvenoj Porodici, sa mužem i sinom. I ostvaruješ sopstvene Ciljeve, nevezano od Ciljeva tvoje uže i šire familije. A familiju voliš, ceniš, uzajamno se posećujete i pomažete po potrebi. To moraš raskrsti sama sa sobom. Čini mi se da si previše vezana za prošlost i familiju i dalje vidiš kao tvoju porodicu, a oni to odavno više nisu. Oni su bliska familija.
Mnogi od nas su proživeli radost i tugu, suze i smeh. Tugu i suze prihvatimo kao neminovnost, zakon prirode. Nama su teški rastanci samo zbog navike da budemo na nekom mestu, sa nekim osobama, kao zavisniku od cigareta, čokolade, narkotika, radoholičaru od rada, pa kad ode u penziju ne zna šta će sa sobom. Navike treba menjati.
Preseljenje treba shvatiti kao boljitak, izobilje Bogom dano, a naše je da proniknemo u sve lepote novog. Svi koje smo ostavili, nismo ih se odrekli, samo smo udaljeniji od njih teritorijalno, ali danas je bar tehnika uznapredovala i možemo se gledati i razgovarati svakodnevno, ako želimo.
S druge strane, ako smo se od nekog oprostili trajno, moramo biti svesni da mi patimo, zbog navike da budemo zajedno, blizu jedno drugom, da razgovaramo, da se mazi i, da sa tim nekim podelimo neke priče, koje nisu za svačije uši, da čujemo neki dobar savet ili dobar vic i to nam je uskraćeno nadalje, zato smo tužni, neraspoloženi, povredjeni i uvredjeni, ljuti, ogorčeni.
Taj neko, ko nas je napustio zauvek uopšte ne pati za nama ni našim društvom. On je našao svoj put i sebi svoje društvo i vrlo često odlaze naši voljeni sa osmehom na licu ili vidnom smirenošću. Oni uopšte ne pate što se od nas razdvajaju. Naša vera nas uči da se sa ovog Sveta odlazi na bolje mesto, u bolji život, u drugi Svet, u Božije Carstvo. Toga moramo biti svesni. I onda nećemo mnogo patiti, tugovati neutešno, jer time bismo iskazali neki vid ljubomore i zavisti prema toj osobi i njenom odlasku sa ovog Sveta, u taj bolji, nama trenutno nedostupan, nepoznat, neistražen.
Nadam se da sam bila razumljiva.