среда, 22. јануар 2014.

TOLERANCIJA, NEBRIGA ILI NEŠTO TREĆE ... ?

Otvaram prozor svoga stana na petom spratu i postajem svesna dečije graje, vike, cike iz školskog dvorišta.
Škola je pored solitera, a dvorište služi svoj deci iz okruženja za igru i kada nema nastave.
To dernjanje je počelo da mi smeta. Deca, nekako, ne umeju da se igraju, bar ne bez vike, cike, vrištanja.
Setih se svog detinjstva sa Zvezdare. Mnogo dece, različitog uzrasta, u velikom dvorištu. Skoro kao malo obdanište. Bilo je i tu graje po vasceli dan. Od ranog jutra, nekad i pre doručka, pa ... do podnevnog odmora i posle opet do kasne večeri, ako je lep dan za žmurke ili  večernje sankanje.
Roditelji nas nisu zivkali i opominjali često. Bar ne za galamu. Možda za dizanje prašine loptom ako su žene oprale i prostrle veš ili obaranje motke kojom je taj veš bio poduprt. Kao da im nije smetala galama. Ili su bili previše tolerantni prema deci. A možda i nisu bili svesni te cike i galame, ko bi ga znao. Možda su jednostavno bili sigurni da su deca tu, bezbedna i puštali mislima da lutaju kojekuda, nesvesni zvukova iz okruženja. Sem ako bi se neko dete pošteno rasplakalo. To mu dodje kao kad uključiš radio i znaš da je uključen, a pojma nemaš ni koji je program na repertoaru, ni ko šta priča, ni ko šta peva.
Ja sam volela tako da učim i vežbam matematiku. Uz radio. On mi je služio da poništi sve zvuke i glasove iz okruženja. Majku i komšinice u razgovoru uz kaficu, na primer. Nikom nije bilo jasno kako mogu da učim uz radio, a meni je imponovao. Nisam imala pojma ni koji je program, ni koja eventualna melodija. Ja bih se potpuno isključila iz svega i koncentrisala na zadatke i učenje.
Sada se pitam da li sam ja postala previše netolerantna prema deci i njihovim igrama. Mislim, ipak, da su deca danas previše bučna u svojim igrama i da ne umeju da se igraju i zaigraju.
Ima tu još jedna pogreška. U vaspitanju. Pre svega školskom vaspitanju, kad su starija deca u pitanju. U školi vas uče da treba da se delite na nekakve tabore, grupe, ekipe, timove. Onda vas uče da se igrate nekih igara u kojima ćete sve vreme da se borite jedni protiv drugih. Čak šta više, uče vas i da budete posmatrač takvih igara, ali ne "pasivan", već "aktivan" posmatrač. Da odaberete ekipu za koju ćete navijati i da zdušno navijate gromoglasno, navodno bodreći drugove ili drugarice. Time se, kažu razvija takmičarski duh.
E, posle, kad malo više porastete i taj takmičarski duh naraste, zajedno sa vama, pa na kraju imate navijače raznih timova i sportskih ekipa, koji prave incidente na utakmicama i posle njih. Nisu deca kriva, tako su naučena od malena. Naučena rivalstvu i nekakvoj večnoj borbi, jer za neke usijane glave ŽIVOT je večita borba. Kad to čujem ili onu još veću nebulozu zvanu "borba za mir", naježim se. Ne od miline, od užasa!
Život je borba samo za budale. Za  plitke umove, koji ne umeju da osmisle i urede svoj život.
A borba za mir ne postoji. Nema mira uz borbu. To je i maloj deci jasno. Mir se postiže mirom, nedelanjem, neaktivnošću. Čim smo aktivni, delamo, ne mirujemo. A ako mislimo na razumevanje, usaglašavanje stavova, rešavanje nekih problema, to nije borba za mir. To je Život. Svakodnevni život. I on se uredjuje samostalnim osmišljavanjem i rezonovanjem ili dijalozima, konverzacijom, suprotstavljanjem mišljenja, razradom i analizom pojedinih ideja i stavova, po sistemu "šta bi bilo kad bi bilo".
Bila je skoro na B92 jutarnja emisija i predlog da se izglasa naj... neprihvatljivija reč ili izraz, tako nekako, koji se često upotrebljavaju u javnosti. I ja poslah sms sa svojim predlogom "BORBA ZA MIR", ali sms broj koji sam imala od ranije nije više bio u funkciji, a novi nisam znala, a voditeji nisu pomenuli. Šteta! Ne znam koja je reč "pobedila", nisam imala prilike da emisiju odslušam do kraja.




  

субота, 11. јануар 2014.

TROJANSKI KONJ!

Mrzim trojanskog konja. Odličje je nečeg podlog, podmuklog, zlog i naopakog, posesivnog, neiskrenog, pohlepnog.

No, kad bolje razmislim, u toj priči nema ni trunke istine! Sve je izmišljotina debiloidnih grka.
Zašto debiloidnih?
Zato što je činjenica da su grci kao nacija kompletno ometeni u razvoju.
To podkrepljuje činjenica da ne umeju da izgovaraju tvrde glasove poput dž, dj, š, ž, ć, č ...
što samo po sebi kaže da su na mentalnom nivou deteta od 3-5 godina starosti.
Zašto je cela priča o trojanskom konju izmišljotina?
Zato što je takvu pričicu moglo samo da smisli upravo dete od 3-5 godina starosti.
Tamo neki Trojanci su bili vrhunski ratnici, koji su zadavali velike muke grcima i grci nisu
nikako mogli da ih pobede, a onda su smislili prevaru sa trojanskim konjem, došetali potpuno bezbedno sa sve nekakvim konjem u kome je bilo 100 vojnika (veliki teret, znači, koji je moralo gurati još 100 vojnika) do kapija tih nepobedivih Trojanaca, čuknuli na vratnice i ponudili primirje i poklon.
Ti vrsni vojnici, nepobedivi ratnici su dovoljno inteligentni da nadvladaju svakog neprijatelja u borbi, a nisu 
dovoljno inteligentni da provere zašto je tako težak taj konj, čega ima u utrobi konja (ako je imao vratanca, a morao ih je imati, kako bi inače vojnici ušli unutra), nego su tek tako prihvatili primirje i poklon i ugurali ga na svoju teritoriju. Posle su vojnici izašli iz konja, kad su ovi svi pospali i sve ih pobili. Opet ti Trojanci ispadoše dibidus (dib i duz) nesposobni i tupoglavi i nemadoše stražu.
Kako su preživeli bez vazduha uopšte ti famozni grčki ratnici u utrobi tog konja, pa bez hrane, vode?Ako su imali hranu i vodu, onda su bili još mnogo teži!
Cela priča više liči na obrnuti sled dogadjaja, da su Trojanci ponudili primirje i poklon grcima, jer navodno ne žele više sa njima da ratuju i zadaju im muke, a grci, obzirom na svoj stepen inteligencije, prihvatiše i zažališe. Otuda i ima toliko trojanskih, tj. rumunskih prezimena u Atini ("konjini"), poput Stylianou, Athineou, Papandreou i sl.